206 KOSTIJU

5. DIO

„Nešto joj je zlo bilo sinoć, vjerojatno prehlada pa je uzela slobodan dan."

Odgovorim mu uzimajući gutljaj svog jutarnjeg proteinskog smutija, a on ne skida pogled s mene. Jako je čudno što imam osjećaj da mi promatra svaku crtu lica... ipak, možda je samo pospan pa nije ni svjestan da nepomično zuri u mene. Poprilično sam siguran da nije ni čuo što sam rekao jer ne daje nikakvu reakciju na informaciju da se Leona ne osjeća dobro.

„Je l' ti dobra kava?"

Upitam ga pokušavajući ga dozvati u stvarnost što mi uspijeva jer napokon trepnuo i pokazao neke znakove života.

„Malo zaslađena s dosta mlijeka, baš kakva volim."

Izgovori uz zadovoljni osmijeh nakon što uzme još jedan gutljaj.

„Leona je pričala da voli takvu kavu pa sam napravio. Očito krv nije voda."

Potvrdno kimme glavom i nasmije se krajevima usana, pretpostavljam, nečemu što je pomislio, a ja nemam ideje što bi to moglo biti. Logično jer ga vidim drugi put u životu, ali već sada se osjeti znatan napredak u odnosu na prošli put.

„Braći i sestrama se obično sviđaju iste stvari."

Kaže mi uz zagonetan osmijeh, a potom se nakašlje jer mu se zatrknuo gutljaj kave koji je netom prije uzeo.

„Očito je previše gorka."

Ispalim prvo što mi padne na pamet, a on odmahne glavom.

„Kava je taman, samo su moje misli teške. Svakakve stvari mi se motaju po glavi i teško je vladati time."

Nisam siguran na što misli i kakav problem ima, ali očigledno je dosta okupiran time.

„Mogu li ti nekako pomoći u vezi toga?"

Ljubazno ga upitam, a on se nasmije nekako cinično na to. Ništa mi iz prve ne odgovara. Ili se premišlja što da mi odgovori ili ni sam ne zna odgovor. Ponovno me čudno gleda. Ima raznih načina kako bih mogao protumačiti taj pogled, ali nijedan mi se ne čini prihvatljiv.

„Ne možeš, ali mi možeš reći što vi pojedinci vidite u tom jutarnjem trčanju? Kako vam se jebeno da? Ja jedva držim oči otvorene..."

Glasno se nasmijem njegovim pitanjima sretan što je ona blaga napetost koja je vladala oko nas nestala.

„Pa isprva je teško, naravno, ali kasnije ti postane navika. Nešto bez čega ne možeš živjeti."

Kimne glavom pokazujući mi da razumije o čemu pričam. Je li moguće da mi po prvi put imamo neku normalnu temu? Kažem ja, ovo jutro je strava. Naspram jučerašnjeg popodneva vrh.

„E to je meni vutra."

Bez imalo zadrške prizna. Iskreno, divim se njegovoj slobodi i hrabrosti. Totalno je otvoren. S njim je tako lagano, a opet nemoguće normalno razgovarati. Ljudi poput njega su totalna nepoznanica za mene.

„Razumijem i bolje nego što misliš tu vrstu ovisnosti, ali postoje puno bolje stvari od toga. Meni je dugo trebalo da shvatim da je stanje u kojem nisi totalno pri svijesti zapravo jedan vid smrti. Koja je poanta što osjećaš smirenost, sreću ili euforiju kada ništa od toga nije stvarno?"

Da mi je netko ovo rekao na vrijeme, vjerojatno bih završio isto kako i jesam, ali bih bar znao da je netko pokušao da me navede na pravi put. Činjenica da ovaj mladi dečko troši svoje najbolje godine života na stvari kao što je vutra je žalosna.

„Trebaš ići van, zabavljati se i raditi sve što mladi rade, ali prije svega paziti na svoje zdravlje. Biti neovisan. Sam sebi dovoljan za sreću, a ne da tvoja sreća započinje i završava s jednim dimom. Tetrahidrokanabinol nije ključ tvoje sreće, već ti sam."