Part 11 - Alice Goldman

425 42 6
                                    

-U predhodnom nastavku-

„Ne,Bath. Ovo je istina“ govori. „Kako si mi mogla toliko lagati,moj čitav život je bio obična laž i obična izmišljotina. Žalila sam i dan i noć za čovjekom koji mi nije ni otac,i on me je lagao. To objašnjava onu hladnoću među vama,onaj izraz njegovoga lica kada sam ga osvlovljavala sa tata. Sve u mojem životu je prokleta laž“ rukama prekrivam lice. „Ne govori to! Nije laž da smo te svi voljeli,i da te svi volimo. Beth,shvati da smo morali to uraditi. Bili smo u velikoj opasnosti,tvoj otac“ prekidam je. „Nije mi otac“ – „Gle,razumijem da je ovo sve šok za tebe,ali pokušaj shvatiti,i stavi se u našu situaciju.“ Ne odgovaram joj ništa,nemam snage. „Idem u svoju sobu“ brzim koracima se penjem do svoje sobe i ulazim unutra,zaključavam vrata. Toliko laži je gradilo moj već svakako jadni život. Šta sada da radim,Bože? Kako ću im ikada moći vjerovati? Donekle,radi bezbjednosti svojega djeteta bih i ja slično postupila. Ali to ne može opravdati toliko laži.Povjerenje koje su danas izgubili,nikada neće povratiti. Moje čitavo djetinjstvo je bilo laž,svaka riječ iz njihovih usta je laž.

Ja sam obična laž.

 

Oko mene je samo obična bjelina. Ali jedan dio bjeline sjaji se više od ostalih. Neka neopisiva sila me vuče da idem naprijed. Ne mogu se oduprijeti. Ne mogu pomjeriti noge,kao da sam paralizovana. Ispred mene se pojavljuje blještava svijetlost. Morala sam prekriti oči rukama od jačine svijetlosti. “Hej Beth” čujem dobro poznati glas. Zadnji glas koji sam sada željela čuti. Glas koji je u meni probudio million sjećanja,emocija,uspomena.. Polako u nevjerici sklanjam ruke sa očiju. Ispred mene vidim prodorne plave oči I dugu plavu kosu. “Blake?” ne mogu vjerovati svojim očima. Klima glavom. “T-ti? Gdje s-sam ja?” zamucala sam od nevjerice. Poludjela sam? Moguće. “Sanjaš me” moj mozak se stvarno poigrava sa mnom. Primjećujem da Blake sada ima oba oka,I potpuno drugačije I ljepše izgleda sada,iako je I prije bila prekrasna. “Ali..” započinjem pričati,no,ona me prekida. “Beth,želim pričati s’ tobom.” Klimam glavom. Ovo je samo moja prokleta mašta. “Gle,pratila sam sve što si radila,svaki korak koji si napravila,I znam svaki korak koji ćeš napraviti.” – O čemu ona govori? “Razumijem da ti sada ništa nije jasno.” Uzdiše. “Ali će ti biti jasnije. Obećajem. Za sada je bitno samo da znaš da si ti posebna. Nisi kao drugi,nisi kao svi. Ima nešto posebno u tebi što ćeš tek saznati. Oko tebe se nalazi mnogo stvari koje bi trebalo što prije da spojiš,da shvatiš. Nemoj vjerovati svima,ali znaj da sve što se desilo,jednostavno je moralo da se desi. Baš onako kako si ti meni govorila. Trebaš uživati dok možeš Beth,jer oluja koja slijedi uzdrmaće svaki dio tebe. Ti si rođena za velike stvari. Velike stvari moraš I uraditi. Anđeo I Đavo se bore pored tebe. Ti si tu da shvatiš koje ko,I da pomogneš onome boljem.” – “N-ne razumijem,k-kako znaš? Ko je to? Zašto mi to sve govoriš?” blago mi se osmjehuje. “Jer igra tek počinje” nestaje.

Uspravljam se naglo u krevetu. Koji vrag je ovo bio? San. Samo obična mašta u mojoj glavi. Glava mi je pretrpana I ne znam o čemu razmišljam. Da ,to je. Sigurno da djete od 7 godina ne može pričati onakve stvari. Prokleti san. Čudan je osjećaj vidjeti to blijedo lice posle toliko vremena. Skoro da sam zaboravila kako izgleda, ali negdje u podsvjesti sam ipak imala viziju njenoga izgleda. Nikada je u potpunosti ne bih mogla zaboraviti.  Ali,njene zadnje riječi mučile su me I tjerale na razmišljanje – Igra tek počinje ,što bi to trebalo značiti? Na sve što mi se dešava još je I ovo falilo.
Sranje.
Sranje.
Sranje.
Sranje.
Prokleti alarm,prokleti fakultet,prokleti san,prokleto sve bilo. Ustajem najbrže moguće do ormana I oblačim prvo što mi je palo pod ruku. Spremila sam se za 5 minuta. Tačnije,nisam bila spremna. Može se reći da sam u najmanju ruku izgledala kao kanarinac.Ne postoji boja koja nije bila na meni. Samo još trebam izaći na ulicu vičući da sam jednorog. Nego to je bilo najmanje bitno. Odlazim do stola na kome je bila bilježnica sa ispisanim redovima sata. “Prvi sat,Psihologija.” Jej. Divno. Savršeno. Osjetite sarkazam. Uzimam torbu sa stolice I silazim niz stepenice. “Dušo” čujem majčin glas iza sebe. Niti ne želim se okrenuti,ostavljam je I samo zatvaram vrata izlazeći na prostrane ulice Londona. Nisam ljuta na nju,šta više mislim da je ona tu najmanje kriva. Ali ne želim da zna da nisam ljuta. Ne želim da pomisli da ću joj ja uvjek opraštati I vjerovati joj. Jedino što želim je da me ne laže više,ni ona ni…ne mogu ga nazvati ocem. Jer nikada ga ni vidjela nisam. I kakva je to mafija zbog koje bi ostavio jedinu porodicu koju imaš,da bi bila ‘bezbjedna’. Ne vjerujem mu. Nego,problemi,stanite u kolonu. Svi ćete stići na red. Toliko glupih problema,toliko preokreta u mojem životu za samo nekoliko dana. Kako je to uopšte moguće. Za samo nekoliko dana se preokrenulo svih 18 godina mojega života. Kako bi bilo lijepo da se sada samo negdje mogu skloniti I čekati da se sve slegne I sredi. Ali problemi se neće tako srediti I čekanjem neću ništa postići. Osjetim blagu vibraciju u džepu. Mobitel. Skoro pa sam I zaboravila da ga imam. Ne komuniciram sa ljudima u skorije vrijeme,izuzev Louisa koji je ne normalan I profesora koji,hajmo reci,nisu ljudi – čudovišta. “Hej” javljam se. “Beth. Mona je” piskavi glas se prelama iz mobitela. “Nismo se dugo čule pa sam te pomislila zovnuti I vidjeti kako si” – vidjeti kako sam? Nisam je u zadnje vrijeme viđala na fakultetu,ali.. “Beth” doziva me. “Am,da..ja..zar se nećemo vidjeti na fakultetu?” zunjeno pitam,dok mi jaki vijetar šiba sigurno već crveno lice od hladnoće. Skoro pa sam stigla do fakulteta. Brza sam. “Jesi ti normalna?” smije se. “Zašt-“ – “Već nedelju dana nisam u Londonu,na odmoru sam u Italiji.” I dalje se blago smije. U Italiji? Odmoru? Od silnih problema ne stignem se ni pozdraviti sa njom. “Tako daleko? Nisi se usudila ni pozdraviti” izigravam tužan glas. “Hej!” uzvikuje. “Ti si ta koja nije odgovarala na moje pozive” o čemu ona? “Nikakve pozive nisam dobijala” govorim joj. “Zvala sam te najmanje 100 puta,dok se sada nisi udostojila javiti” smije se. Mogu se zakleti da mi niti jedan poziv nije stigao. Već sam ušla u fakultet. “Am,Mona,slušaj..Pričaćemo poslije,moram sada na Psihologiju. Uživaj.” Govorim. “Izdrži tog Andersona,ne pravi problem buntovnice!” ismijava me. Poklapam slušalicu I ulazim u salu. Odmah iza mene ulazi I profesor Anderson. Odmah,kao po običaju uzima neke bilješke I baca ih na sto. Oštri zvuk se probija kroz gomilu uspavanih studenata,pa sve do mene. Vidim da mu se usta otvaraju I pokazuje nekakve čudne stvari rukama,ali jedino što dolazi u moju glavu je “Bla,bla,bla..blabla,I najvažnije,bla bla-bl-abla” nije ni da se nešto previše trudim da ga saslušam. Skrećem pogledom po sali tražeći Louisa. Napokon ga pronalazim I ledim se od pogleda. Louis se smije sa istom onom djevojkom sa kojom se ljubio kada sam se uljudno izvinula profesoru. Zašto mi to toliko smeta? Šta me boli briga sa kim će on biti. Nije me briga. Moram prestati lagati sebe I priznati da bih sad skočila pred svima na nju. Uistinu je divna cura. Po izgledu. Plava kosa,plave oči,zgodna. A ja,obična da običnija ne mogu biti. Iskrena da budem,nemam pojma ko je ta cura. Iako većina studenata poznaje sve žive na fakultetu,mene nikada nije uzbuđivalo niti zanimalo da se sprijateljim sa svima. Uvjek mi je dovoljna bila grupica prijatelja. Primjećujem da me Louis gleda čudnim pogledom,vjerovatno je primjetio da već dobrih 3 minuta bez prestanka buljim u njih. Približava joj se još više,I taman kada ju je htio poljubiti. Da,poljubiti. Na sred sata Psihologije on bi da je poljubi,simpatično. “Tomlinson” ovo je prvi,ali bukvalno prvi put u cijelom mojem životu da sam zahvalna Bogu što čujem taj hrapavi Andersonov glas. “Profesore” Louis ustaje. “Tomlinson,mislim da Psihologija I ja nismo baš najbolji predmet na kojem bi trebao da razmjenjuješ nježnosti sa dotičnom gospođicom,postoje satovi I za to” cura koju je Louis pokušao da poljubi se znatno zacrvenila. I ja bih. Sigurna sam da sam imala onaj smiješni ‘zli’ osmjeh na svojem licu. “Nekima ti satovi nisu dovoljni,profesore” šarmerski izgovara Louis. Kolutam očima. “Onda bi ste ih trebali nadoknaditi napolju” Anderson pokazuje rukom prema vratima. Juče ja,danas on,divno,romantika. Louis klima glavom I sasvim slobodno hvata onu djevojku za ruku I izlaze iz sale.
Ne izlazi.
Zaustavite ih.
Ubiću ih.
Stoj.
Miraan.
Makni ruku s nje.
Sve je palo u vodu kada su se vrata zatvorila I oni izašli. Jej,idu da rade bebe.
Kunem se da ne znam šta se dešava u mojem mozgu,valjda sa od pretjeranih problema koje imam pomalo poćela ludjeti. Trebaće mi ova Psihologija u životu.

Sat nikada sporije nije prošao. Jedino o čemu sam razmišljala je – Gdje su I šta rade? Kada se napokon začulo to divno iritantno zvonjenje,brže-bolje sam izašla iz sale,zajedno sa nekolicinom studenata. Ponovo ga tražim pogledom,nema ga. “Bethany Clarke?” blagi ženski glas doziva moje ime. Okrećem se I susrećem se sa dugom plavom kosom. Ona? “Jesam.” Govorim. “Pravim žurku noćas pa ako si slobodna..” pruža mi u ruke papir sa ispisanom adresom I vremenom. “Ja..-“ taman da joj kažem kako imam druge planove ona me prekida. “Louis je rekao da te pozovem,a I ja bih se željela upoznati sa tobom.” Govori. Louis? Rekao joj je da mene pozove? “Izvini,nisam ti se ni pretstavila” pruža mi ruku. “Alice Goldman” govori sa blagim smješkom. “Bethany Clarke” ponavljam joj svoje ime iako ga već zna I uzvraćam joj osjmeh. “I? Dolaziš?” pita. “Mislim da hoću.” Naravno da hoću. “Super onda,vidimo se večeras” maše mi I odlazi. Louis joj je rekao da mene pozove? Zašto? Kako god,zabava neće škoditi. Trebam potrošiti negativnu energiju I odmoriti glavu od silnih problema.

(Našla sam vremena I potrudila se napisati nastavak. Okej,znam da se u nastavku nije desilo bukvalno ništa zanimljivo. Ali I ona treba imati neki običan dan,zar ne? Zabava će donijeti zabavu I u priči. Za one koji nisu shvatili Alice je djevojka koju je Louis zavodio. Nadam se da ćete mi oprostiti ovaj nastavak. Što se tiče dužine,potrudila sam se. Ako ima pravopisnih grešaka,zanemarite. Ubacila sam namjerno ovih smiješnijih pomalo trenutaka iako joj se trenurno život raspada i mjenja jer mi je jedna cura koja redovno čita priču predložila da bi ih trebala ubaciti,jer je sve previše tragično pa sam je odlučila poslušati. Šta mislite,šta je u sledećem nastavku? XO)

Punishment - l.t fanfic.Donde viven las historias. Descúbrelo ahora