Topla kafa mi vec nekoliko dana za redom grije ruke,nisam spavala normalno već sedmicu dana,jedino kome dozvoljavam da bude oko mene su razne enciklopedije o astmi,na laptopu otvoreno je milion prozrčića 'Kako izliječiti astmu?' ali niko ne daje odgovora na moje pitanje. Svaki dan posjećujem Blake,lažem ju da mama još traži lijeka. Ne znam šta da radim,toliko stvari trebam napraviti,a ne znam kako.
''Bethany,idemo!'' čujem majčin glas kako me doziva iz kuhinje,sada bi trebali otići kod nje. ''Dolazim'' odgovaram i uzimam kaput sa stolice. Već je zahladnilo u Londonu,kao da je to nešto novo. Sjedam u auto i čekam da ga majka pokrene. ''Jesi u redu dušo?'' pita me. ''Jesam,idemo li?'' klima glavom i krećemo. Čini mi se kao da je voznja trajala samo sekundu i za tren smo bili ispred bolnice. Idem pravo na još jedan dan laži za Blake. Nemam je pravo lagati,ali moram,ne mogu joj reci 'hej blake,za tvoju bolest nema lijeka' izgubila bi svaku nadu,a to se ne smije desiti. Otvaram ogromna metalna vrata bolnice i čim kročim unutra u nosnice mi ulazi onaj neprijatan miris iste. ''Dobar dan'' topao ženski glas nam se obraća čim smo došli do stola sa informacijama. ''Dobar dan,htjeli bismo posjetiti Blake Young'' majka joj se obraća. ''Samo se potpišite ovdje'' daje nam papir ''Odmah niz hodnik druga vrata desno'' govori i blago se smješka. Čim sam rukom uhvatila ledenu kvaku na vratima njene sobe jeza mi je prošla kroz djelo. Brr.Govorim mami da me sačeka ispred,jer želim popričati sa Blake. Nisam ni pogledala,odmah sam počela govoriti ''Blake,nismo mogli ranije..'' prestajem čim vidim da je njen krevet prazan. Prelazim pogledom preko sobe i vidim Louisa kako spava. Gdje je dođavola ona? Prilazim mu i drmam ga kako bi se probudio. ''Bethany?'' čim je otvorio oči govori. ''Da. Gdje je Blake,donijela sam joj hrane,da ne mora jesti bolničku'' smijem se,ali Louis ne uzvraća,šta više u očima mu se vidi jaka bol. ''Reći ćeš mi šta se događa?'' pitam ga već uplačena. ''Louis,gdje je Blake?''- ''Proklet bio,reci mi gdje je Blake!'' vičem svim glasom,vrta se naglo otvaraju i vidim mamu i doktora kako brzo ulaze u sobu. ''Recite mi šta se dogodilo!?'' ne prestajem vikati. Majka dolazi do mene i pokušava me smiriti, ''Žao mi je gospođice Clarke,jutros je preminula,astma se naglo povećala i ona je..'' – ''Ne! Vi lažete! Zašto me lažete? Ona je u kupaonici zar ne? Da,jeste u kupaonici je'' krećem se prema kupaonici ali me Louis povlači nazad. ''Pusti me želim ju vidjeti!'' govorim mu i udaram ga,a on me privlači sebi u zagrljaj. ''Želim ju vidjeti,želim ju vidjeti '' ponavljam. Nemoguće. Ovo se ne dogadja. Ogromna bol mi kao kamen stoji u želutcu i sve više i više boli. Ne mogu izdržati ovo. ''Smiri se,imam ti nešto reći'' odmičem se od njega i potpuno zatečena,sa svim jecanjem ga zbinjeno gledam. ''Blake mi je rekla da želi da imaš ovo,kad dođeš kući,pusti ga'' daje mi kameru koju sam ostavila Blake. Čim sam pogledala u prokletu kameru emocije su bile još jače. Kako da joj gledam lik kada znam da je više nema. Ona je bila samo bezbrižna djevojčica,kome je ona šta skrivila? Majka mi pruža čašu vode i ja je ispijam. Još nisma svjesna da je nema. Šta ću sada da radim? Nisam bila tu kada joj se to desilo,željela bih da sam bila tu,ali nisam. Osjećam neku krivicu jer se nisam oprostila od nje,to je najmanje što je zaslužila.
(Ovaj nastavak je prepreprekratak,ali takav je jer niste ispunili uvjte. Molim vas da svi koji čitaju ostave bilo kakav komentar,utisak ,bilo što,samo da ostave,ako ne žele komentarisati neka mi u inbox napišu mišljenje,jer mi nije bitno koliko ću čitatelja ili bilo čega imati,bitno mi je samo čuti vaše mišljenje. Ovo je polovina nastavka kojeg sam htjela postaviti,drugu polovinu dobijate sutra. Nadam se da vam se sviđa. Komentarišite. Xo)
YOU ARE READING
Punishment - l.t fanfic.
Fanfiction''Znaš da uvjek dobijem što hoću'' govorim i pritiskam okidač,oštri zvuk presjeća jecaje,gleda me u oči i dopušta da mu suze liju niz obraze. Upravo sam to uradila. Ubila sam ga. Pada na koljena i tek onda se čuje jak udarac glavom. Krv. Krv je svud...
