Part 8 - Dirty minds

563 46 4
                                    

Glupi alarm. Ne znam ni kada sam zaspala sinoć,čitavu noć sam razmišljala o predhodnom događaju i nikako mi ne ide u glavu kako se usudio uraditi takvo nešto. Obavljam higijenu i oblačim prvo što mi padne pod ruke,osjećam se kao da sam drogirana a ne pospana. Silazim niz dugačke stepenice do prvog sprata ''Poranila si'' muški glas mi ledi krv. Okrećem se i ono što vidim me zbunjuje. ''Louis?'' iznenađeno mu se obraćam. ''Idemo li?'' idemo li gdje? ''Škola neće doći po nas'' govori. Škola. Škola. Škola. Kako je to čudna i strašna riječ. ''Idemo'' govorim. Pomjera ruku u znak da mi daje prednost da idem prva. Glumi džentlmena. Majka je rano otišla na posao,vjerovatno će onda ranije završiti,ili možda i ne. Previše radi,umire od umora. Žao mi je što joj ne mogu pomoći,a i kada želim,ne dozvoljava mi. Zaključavam vrata kuće i ubacujem ključ u mali džep na jakni. Ovoga puta sam uzela malo deblju jaknu,ne rizikujem ponovo. ''Kako si spavala sinoć?'' kakvo mu je ovo pitanje. ''Odlično'' lažem. Šta bi trebala? Da mu kažem da sam čitavo vrijeme mislila na onaj glupi poljubac –nema šanse. ''Ja nisam uopšte'' govori i podlo se smije. Sigurna sam da su mi slike u glavi zgadile život zauvjek. Sigurno je i ovo veče spavao sa nekom od onih drolja. ''Fuj'' je jedino što mi izlazi iz usta. Dok sam ja razmišljala o onome što se desilo,on je..okej,ne mogu ovo izgovoriti. ''To je normalna stvar'' govori. ''Sigurna sam da jeste,samo,u buduće,tu normalnu stvar dijeli sa nekim drugim'' smije se na moje riječi. ''Ti nikada sa mnom nisi podjelila takvo nešto'' koji je njemu? Nikada ne bih mogla pričati o tome,ni sa njim,niti bilo kim drugim. A i da nekim čudom mogu,ne bih mu imala šta ispričati. Nisam spavala do sada ni sa kim,to nije grijeh,zar ne? Rađa mi je moja nevinost,nego iskustvo onih drolja,koje on mijenja svako veče. Ali da njemu to kažem,sigurna sam da bi mi prasnuo od smjeha,ne bih mu ni rekla. ''Nemoj sada premotavati te prljave slike po glavi'' prekida me u razmišljanju. Stvarno misli da sam razmišljala šta prvo da mu kažem. Nikada – ne. ''Ja nisam kao ti,i ne pada mi na pamet pričati sa tobom o tome'' iskrena sam ''Možemo li promjeniti temu ili još bolje,prestati pričati do škole?'' smije se,ali klima glavom. Napokon nešto pametno i od njega. Prepuštena sam svojim razmišljanjima od sada pa do škole. Veliko olakšanje. Louis uopšte nije onakav kakav je bio dok smo bili u bolnici. Tamo je bio sav dobar i mio,a sada..on je druga osoba. Muška drolja. Ali draga muška drolja. Koliko god bio pokvaren i sve te druge mane koje ima,nekako mi je prirastao srcu,možda je i ovo neki njegov način da preboli Blake. Ne,Bethany,ne smiješ misliti na nju. Zaklela si se i ispunićeš to,javlja se moj razum,koji se i ne javlja tako često. Krijući skrećem pogled na Louisa. Izučavam ga. Kao da se vrijeme usporava. Promatram njegove oči,usne,kosu koja leti svuda po licu. ''Znam da sam predivan,ali možeš me prestati gledati tako'' poskačem u mjestu. Provaljena. Imam osjećaj da se počinjem crveniti. Glupa sam. ''Uobražen'' je jedino što govorim i tada on,po ko zna koji put počinje da se smije.

(...)

Ulazimo u salu za Psihologiju. Mrzim ju. Biram jedan od zadnjih stolova u sali i bacam ruksak na njega. Planiram biti u nekom svom svijetu ovoga časa. U salu ulazi profesor Anderson. I lažno se osmjehuje svim prisutnim,sigurna sam da bi nas najrađe ubio sada. A ne protivim se ni njegovoj smrti.Nije ni normalno ušao,a već je počeo pisati i objašnjavati nešto što ne može biti objašnjeno. Hm. Zamišljam da ga gađam mandarinama a on skače i pokušava ih izbjeći. Recite mi da nisam luda. Tabla se samo puni i puni raznim riječima,formulama,glupostima. Puni se svime što ja ne razumijem. Psihologija – šta se tu ima učiti? Neko oće da skoči sa mosta ti mu kažeš da to ne radi,ako i dalje ostaje pri svome,gurneš ga ti,da ne mora sam. I kraj priče. Barem bih ja tako uradila. Uostalom,sigurna sam da niko ne želi umrijeti tako,to je samo periodično osjećanje,koje u trenutku kada znaš da te više neće biti,da nestaješ – prestaje i onda žališ što si to uradio. Možda psihologiju ne volim jer profesor uvjek spominje smrt,patnju,a to me podsjeća na Blake. Koliko god se trudila ne misliti o njoj ne mogu to. Ali znam da mogu trpjeti a ne pustiti više ni jednu suzu za njom,znam da to mogu i hoću.

''Koleginice Clarke,ponovili bi ste nam ovo?'' profesorov glas odzvanja salom. Ponovila bih kada bih znala šta da ponovim. Ćutim,ni jednu riječ ne progovaram. ''Tako sam i mislio'' govori. ''Bilo bi lijepo kada bi ste počeli slušati'' nadodaje. Bolje mu je da me ne izaziva. Zaboraviću da mi je profesor i nabaviću mandarine. ''Kada bi ste imali zanimljivije časove,možda bih i slušala pažljivije.'' – ''Rekli ste nešto koleginice Clarke?'' podiže glas na mene,a ja dobivam pažnju svih u sali. ''Sada bi vi trebali malo pažljivije slušati profesore Anderson. Pogledajte malo oko sebe,svi se jedva drže budnima,znači da su vam predavanja mnogo zanimljiva,zar ne?'' mom sarkazmu nikad kraja. ''Kladim se da će vam biti zanimljivije onda napolju,koleginice'' govori i pokazuje mi rukom prema vratima. ''Sigurna sam da bi mi bilo gdje zanimljivije bilo,samo ne ovjde.'' Odgovaram mu,ponovo. ''Izlazite ove sekunde!'' viče. ''Sa zadovoljstvom,i pazite na živce,ne valja se toliko nervirati'' Mašem u znak pozdrava i brže-bolje izlazim iz sale. Mogu se zakleti da je krenuo da me pojuri. Rekla sam da se volim svađati. Posle ovoga,sigurna sam da slijedi mnogo,mnogo razgovora,vike,održavanja lekcija. Ali koga briga. Život je prekratak za takva sranja.

(ODVOJITE MINUT ZA OVO: Evo ga i ovaj nastavak,iskoristila sam to što imam vremeta,pa sam ga napisala. Da ne bi ste čekali kao na onaj prošli. Pišite u komentaru mišljenja. I može li neko,ili čak više njih koji znaju raditi to,da naprave slike prema ovoj priči ili oni koji znaju da prave trilere,mnog bi mi značilo. Hvala svima. Nadam se da vam se sviđa nastavak,rekla sam vam da postaje pomalo bezobraznija i da se kontekst priče polako mjenja. XO)

Punishment - l.t fanfic.Where stories live. Discover now