Punishment - l.t fanfic.

Part 6 - You are my sky

Čim smo stigli,brzo otvaram vrata auta i trčim prema kući,obrazi mi se lede kada se pomješaju suze sa hladnim vazduhom. Nespretno pokušavam otljučati vrata nakon nekoliko pokušaja mi uspjeva. Majka je odustala od smirivanja mene,ponašam se kao luda osoba,govorim kako Blake nije mrtva i stvarno,kunem se, da to i mislim. Više niti ne plačem,jer sam sigurna da ću je opet vidjeti. Ulazim u kucu i odmah se penjem do svoje sobe. Majka me doziva,ali ja ne reagujem ni na šta,ulazim u sobu i prvo što radim jeste paljenje onog snimka kojeg mi je dao Louis. Iskreno,očekujem da mi Blake kaže da se zajebavaju sa mnom i da su samo htjeli da vide moju reakciju. Da,sigurna sam da je to. Snimak se učitava i odjednom preko cijelog ekrana pojavljuje se da predivna djevojčica,čim sam joj vidjela lik opet sam vrisnula u plač. Slušam pažljivo njen blagi,slatki glas. ''Beth,ako ovo sada slušaš znači da sam na nebu. Ali ne brini! Sigurna sam da mi je i ovdje dobro. Znala sam šta će se desiti i bila sam spremna na to. Preko ovoga sam ti željela reći i zahvaliti ti na najljepšim zadnjim danima u mojem životu. Znaš Beth,uvjek sam mislila da ću umrijeti sama,bez ikoga na ovome svijetu,da neće imati ko da plače za mnom. Ali ti si mi omogućila da umrem okružena srećom i ljubavlju. Ne želim da plačeš Beth,ako ti budeš plakala i ja ću. Želim da budeš sretna,da polako zaboravljaš na mene,jer kada ti budeš sretna i ja ću. Tvoje veliko srce zaslužuje da bude sretno. Sjećaš se da sam ti rekla da me druga djeca ismijavaju zbog toga što nemam oko,pa si mi ti pričala kako su djeca čudovišta,ja ti sada kažem da me smatraš tim čudovištem,Ja sam plakala zbog te djece,ali ti si me savjetovala da ne budem tužna,tako ja sada savjetujem tebe da ne plačeš zbog mene. Nastavi živjeti. Već sutra će biti bolji dan. Sada sam sa svojom mamom i tatom,sigurna sam da je mama baš onakva kakvu si je opisala. I jedva čekam da je vidim. Gledaću te sa neba Beth,isto kao što si rekla da je mene mama gledala. Volim te i hvala ti.'' – '' I ja tebe'' ponavljam i spuštam glavu na koljena,vrištim od boli. Istina je,nema je. Ta djevojčica mi nije bila u rodu,ali mi je bila najveći prijatelj kojeg sam mogla imati. Zašto je moralo ovako biti? ''Ne,ne,ne..'' mašem glavom ''Moram učiniti onako kako je rekla'' pričam sama sa sobom ''Moram prestati plakati,biti tužna. Ne želim da ona pati zbog mene.'' Brišem obraze. –Nemoj biti tužna Beth,jer kad si ti tužna i ja sam.- Njene riječi mi odzvanjaju u glavi. Poslušaću je,nema više suza. Boli me,ali prestaće. Već sam ovo jednom prolazila kada sam izgubila oca,ne smijem i drugi put. Moram biti jaka,za njh. Oni nisu moje zvjezde,oni su moje cijelo nebo. Već mi nedostaju. Ali nije mi najgore,nego se danas probudio bez ikoga na ovome svjetu,a ja ipak imam svoju majku i nemam pravo biti tužna. Pogotovo ne jer bi tada i Blake bila. Moram prestati. Utajem se i ponovo brišem lice. Namjerštam majcu koja je mokra od mojih suza,proklete suze. Silazim niz stepenice i vidim majku kako jeca na fotelji. ''Mama'' tiho govorim. ''Beth'' odmah reaguje na moj glas ''Nećemo plakati'' plakati,blago se smješim prema njoj. Začuđeno me gleda. ''Blake je rekla da ako budemo tužni ,i ona će biti. Ne želim da ona bude tužna mama.'' Govorim joj i ona me čvrsto poteže u zagrljaj. Više neće biti tuge u mom životu. Moj život tek počinje,Blake je samo njegova osnova. I uvjek će biti.

(OBAVEZNO PROČITAJTE: Ovo je drugi dio onog nastavka,tako da je i ovaj naručito kratak,ali znate zbog čeka je. Hvala vam na komentarima koje ste počeli ostavljati! Skakala sam kao luda dok sam čitala utiske. Želim da vam se zahvalim na svemu. Koliko god da vas ima,nije bitno ali ste mi dragi. Nadam se da nećete osuđivati jer je ovoliko tužno,ali neće biti više,vidjećete. Biće mnogo preokreta. Napisaću nastavak čim stignem. Ostavite komentar. Xo)