Čitavog dana sam razmišljala o Moni i njenoj odluci. Ono nije dobro za nju. Posle razgovora sa majkom sam se malo smirila. Ali i dalje stojim pri odluci da moram to zaustaviti nekako.
Na telefonu se oglasila poruka. Uzimam ga i otvaram je. Louis. Želiš li noćas da idemo negdje? Na trenutak sam stala razmisliti. Može. Poruka se ponovo oglašava. Doći ću po tebe u 8. Budi spremna. Klimam glavom i onda se sjetim da me ne može vidjeti. Biću spremna.
Do našeg izlaska mi je preostalo 2 sata.
„Bethany,večera!“ Majka me doziva iz kuhinje.
„Dolazim“ kažem malo glasnije. Posle dugo vremena ćemo zajedno večerati,kao prava porodica. Dolazim do stola i sjedam na jednu od stolica. Za nas dvije,ovaj sto je poprilično velik.
Na stolu se nalazila piletina,obična salata,krompir,i još neke druge salate i premazi. Tek sam sada shvatila koliko sam ustvari željela ovo. Uzimam parče piletine,krompira i salate,i stavljam na svoj tanjir. Režem zalogaj i stavljam ga u usta.
„Sviđa ti se?“ bacam pogled na majku koja me odmjerava i traži moju reakciju.
„Kako nekome ovo može da se ne sviđa?“ smijem se. Ona se zadovoljno nasmješi i nastavimo jesti.
Ubrzo smo završile sa jelom i ja joj pomažem da skloni sto. Uzimam tanjire i stavljam ih u sudoperu.
„Htjela sam te pitati“ zastaje „Jesi razmislila o Nicolasu?“ spušta pogled.
„Zapravo i ja sam o tome htjela razgovarati“ pogleda me. „Mislim da bih mu mogla oprostiti,donekle ga razumijem i_“ ne da mi da završim i već se nalazim u njenom zagrljaju.
„Ponosna sam na tebe“ steže me još jače. Osmjeh se pojavio i na mom i na njenom licu. Mislim da bi ovo moglo da uspije,sigurna sam da mu mogu oprostiti ako se potrudim. Sutra,posle škole ga planiram posjetiti. Posle nekoliko trenutaka se prestanemo grliti.
„Za sat vremena trebam ići sa Louisom,idemo malo prošetati,je l’ to okej?“ pitam je nervozno,što je ona i primjetila i nasmješila se. Samo je klimnula glavom i otišla sam se u sobu spremiti.
/***/
Louis me vuče za ruku,uprskos mom otimanju. “Nema šanse,ne želim tamo ići” pogledam ponovo prema kući za preživljavanje u Luna Parku. Odmahnem glavom.
“Daj,Beth. Ne budi plašljivica.” Prebacuje pogled sa mene na strašnu kuću. “Pa pogledaj,ono djete što ulazi unutra ima 5 godina” Zadirkuje me.
“Okej,idem. Ali ako na pola puta počnem vikati I vraćati se nazad,tebe ću izblamirati zajedno sa sobom. “ smije se I odlazimo do čuvara da naplatimo kartu. Daje nam blag osmjeh I pruža kartu koju smo posle nekoliko trenutaka predali na ulazu kroz ogromnu crnu kapiju. Definitivno ću dobiti infrakt.
Već prvim koracima u kuću preživljavanja,jeza je ušla u mene. Stare stepenice škripale su pod našim nogama. Mrak je svuda,I tek po neka svjećica koja gori u fenjeru okačenom o zid,davala je mrvicu svjetlosti u prostoriji. Strah je ulazio sve dublje u moje kosti. Stegla sam Louisovu ruku,na šta se on nasmijao.
“Već se bojiš?” ismijava me “Pa tek smo ušli,pobogu” smije se.
“Prekini” Strah. Poslušao me je I u nastavku puta pokušao prikriti smijeh.
Najednom,prostorijom je projurio snažan zvuk grmljavine. Vrisnula sam I odmah potom,pokrila usta rukama. Imala sam osjećaj da će mi se srce istrgnuti iz grudi I pobjeći nekuda.
Osjetila sam I da Louisu nije bilo svejedno,ali je to vješto prikrivao.
“Nemoj se bojati” kaže,I steže mi ruku. Klimnem glavom,svjesna da me od mraka u prostoriji ne može vidjeti.
Nastavili smo hodati naprijed. Nekoliko puta je lutka iskočila ispred nas,nekoliko puta mi je srce stalo I nekoliko puta sam željela vrištati od straha. Nisam ispuštala Louisovu ruku svo vrijeme. Dok on nije ispustio moju. Bez I jedne riječi. Ostala sam ukočena,osluškujući korake kako se udaljavaju. Nisam znala gdje je.
“Louis?” dozovem njegovo ime skoro šapatom. “Louis” dozovem ga jače kada shvatih da se ne odaziva. Ništa. Tijelo mi je samo od sebe počelo drhtati. Nisam mogla normalno udahnuti vazduh.
“Louis,nemoj se zezati,molim te. Znaš da se bojim” kažem u nadi da će se smilovati. Opet ništa.
Ispred mene se stvori lik čovjeka. Samo silueta,ništa drugo se ne vidi. Od straha vrisnem I suze same krenu niz lice. Tresem se,drhtim. Nikoga nema. Čega se bojiš? Ovo je obična kuća preživljavanja,ovdje idu djeca. Glas u mojoj glavi izgovori,I to mi daje trunku nade. Kunem se nikad više neću doći ovdje.
“Opet se srećemo” hrapav muški glas. “Bethany Clarke,zar ne?” Ali ne Louisov glas.
Strah,strah,strah. Samo mi je to na pameti I nenormalno se tresem. Ukopana u mjestu stojim,bojim se pomaknuti.
“D-da.” Natjeram se izgovoriti. “Ko je t-to?” pitam,pokušavajući djelovati hrabro,ali moj glas jasno odaje moj strah.
“Obožavalac”kaže. I onda se sjetih. Ovo je isti glas koji je imao onaj momak koji je bio na klupi,I isti momak koji je bio na žurci u wcu. Još jači trnci projure mnome.
“Odakle me poznaješ I zašto me pratiš?” hrabro upitam.
Nasmije se. “Ne pratim te zbog tebe same. Odavno je za tebe zacrtano da proživljavaš razne stvari,ljepotice.”
“Kakve stvari? Reci mi ko si ti?” nastavljam sa pitanjima. Čujem korake koji se primiču prema meni,I onda osjetim hladne ruke na ramenima. Osjetim dah na vratu.
“Drhtiš.” Nasmije se. “Moje ime je Liam. Drago mi je što smo se upoznali zvanično” Pomiluje me po licu I ja se izmaknem.
“Ne poznajem te. Šta želiš od mene?” Odaljim se korak unazad.
“Kada se ponovo sretnemo,moraćeš se praviti da me ne poznaješ,ljepotice.” Kada se ponovo sretnemo?
“Beth?” Louisov glas se čuje iza mene. Osjetim kako se primiče I poletim mu u zagrljaj. Liamov glas je nestao,čula sam kako se udaljava. Ispustila sam olakšavajuć izdah.
YOU ARE READING
Punishment - l.t fanfic.
Fanfiction''Znaš da uvjek dobijem što hoću'' govorim i pritiskam okidač,oštri zvuk presjeća jecaje,gleda me u oči i dopušta da mu suze liju niz obraze. Upravo sam to uradila. Ubila sam ga. Pada na koljena i tek onda se čuje jak udarac glavom. Krv. Krv je svud...
