Part 2 - Life is dangerous.

823 50 10
                                    

Vidim suze koje se lagano,jedna za drugom slijevaju niz njeno blijedo lice. I ja poželim zaplakati. ''Nemoj,molim te'' govorim ,a ona automacki poseže rukom i briše ih. ''U redu je,to je bilo davno,rekli su mi da su poginuli u saobraćajnoj nesreći'' objašnjava. ''A sa kim ti živiš,mislim,ko se brine o tebi?'' pitam je. ''Niko'' širim oči prema njoj ''Do prije nekoliko meseci se o meni brinula jedna prijateljica moje mame,ali je otišla i rekla da ne može da se bori sama protiv moje bolesti i da bih trebala ići u dom. Tada mi se pogoršala astma i završila sam ovdje. Ovo je sada moj dom.'' Pogledom prelazi preko sobe,onda se okreće prema meni i smiješi se. ''Zašto plačeš?'' pita me,na šta ja ostajem u čudu. Rukom opipujem obraze,te shvaćam da zapravo jesam plakala. ''Žao mi je što preživljavaš sve to,tako mlada'' govorim i doista to i mislim. ''Dosta o meni'' smješi se i još jednom rukom prelazi preko obraza,obrisavši preostale suze. ''Kakav je tvoj život,tvoja priča?'' uzdahujem. ''Ona žena koju si upoznala je sva moja obitelj'' govorim. ''Ni ti nemaš tatu?'' mršti se prema meni. ''Umro je kada sam imala 12 godina'' Neko kuca na vrata i obje usmjeravamo pogled ka njima. U sobu ulaze dva policajca. ''Bethany Clarke?'' – ''Ja sam'' govorim. ''Ja sam David,a ovo je Mike.'' Pokazuje rukom na crnca pored sebe,takođe policajca ''Trebate nam reći čega se tačno sjećate u vezi nesreće?'' – ''Ne mnogo toga. Išla sam putem i čula škripanje i jaka svjetla uperena prema meni,kada sam htjela da se okrenem osjetila sam jak bol i sve je postalo crno.'' – ''Boja auta,nešto u vezi vozača?'' pita me. ''Bio je muško'' – ''Sigurni ste?'' klimam glavom. ''Ako je to sve,trebali bi poći.'' Govori. ''Brzo se oporavite,i ako budete se još nečega sjetili javite nam se.'' – ''Hoću'' osmjehuje se i odlaze. ''Žao mi je zbog tvog tate'' Blake me trznu iz razmišljanja.''U redu je.''

''Sigurni ste da spava?'' medicinska sestra me po ko zna koji put pita i ja klimam glavom. ''Ona je tu već pet meseci,ali neće biti još dugo.'' Govori. ''Pustiće te je?'' pitam. ''Ne'' mrštim se prema njoj. ''Ima još samo nekoliko meseci života'' usta mi stvaraju oblik slova O,ne mogu doći k' sebi. ''Znam. I meni je mnogo žao. Mnogo je dobra i pametna djevojčica,nije to zaslužila.'' – ''Niko to nije zaslužio,pogotovo ne ona.'' Suze mi naviru na oči,jedva da ju poznajem,ali na ovo niko ne bi ostao ravnodušan. ''Smirite se,daću vam inekciju za spavanje. I molim vas,ni riječi o ovome njoj.'' Klimam glavom i tonem u san.

''Beth,pomozi mi!'' Blake mi pruža ruke da je uhvatim. ''Molim te,Beth!'' plače. Pokušavam je uhvatiti na sve moguće načine i ne dozvoliti da ode tako mlada,ali svakim putem kada pokušam kao da mi je sve dalje i dalje..''Nemoj otići Blake,ostani tu!'' hvatam njenu ruku. ''Beth!Bethany!'' – ''Beth!'' naglo otvaram oči. Sva sam u znoju. ''Jesi li dobro?'' Blake mi pruža času sa vodom. ''Dobro sam,to je samo san.'' Ispijam gutljaj vode i uzdišem. ''Vikala si'' govori mi. ''Što sam vikala?'' – '' Govorila si kako ćeš pomoći nekome'' – ''Ah,to..'' zastajem ''Običan san'' lažem. ''Znaš,Beth..ne moraš biti dobra prema meni samo zato jer umirem.'' Ostajem u čudu i taman da je pitam kako zna,i objasnim joj,ona me prestiče i govori. ''Čula sam vas sinoć dok ste pričali.'' – '' Ja..'' pokušavam se opravdati,ali ništa mi pametno ne pada na pamet ''Žao mi je'' govorim. ''Nemoj da ti bude,svejedno nemam nikoga.'' Osmjehuje se. ''Ja nisam dobra prema tebi zbog toga,Blake'' okreće se prema meni ''Ti si mi prijateljica'' govorim. Ogroman osmjeh širi se njenim licem,toliko je slatka da poželim zaplakati od same pomisli da je jednom neće biti.

Punishment - l.t fanfic.Where stories live. Discover now