Trideset prvo poglavlje

552 60 66
                                    

Zdravo drugari, kako ste? Ja evo zavejana... nadam se da ovaj sneg neće dugo da se zadržava :) evo jednog poglavlja da popravi raspoloženje :D nadam se da ćete uživati! Nemamo još mnogo do kraja, šaljem vam puno poljubaca! <3

Lea je trčala koliko je noge nose.

Trebala si da slušaš Anu i vežbaš sa njom, sada ti ne bi duša izlazila na nos! Prekorila se zbog svoje lenjosti.

Upala je u zgradicu gde je bila direktorkina kancelarija. Čim se našla pred njom, zalupala je na vrata najjače što je mogla, treskajući dlanom o vrata, međutim ništa se nije dešavalo, niko nije odgovarao.

„Gosp...ođo.. Spar-ks... Gospoođo...Sparks?!“ Pokušavala je da dođe do daha, pošto ni to nije uspela, latila se kvake i otvorila vrata.

Ušla je unutra, pogledala oko sebe, ali pošto nije zatekla ništa osim prazne, sumorne kancelarije, zatvorila ih je i pogledala oko sebe.

Nije znala koga drugog da traži ovde, ali je počela da lupa i po susednim vratima, sve dok se nije sudarila sa nekim.

Pala bi na dupe da je nije uhvatio za nadlaktice i odigao od zemlje.

„Hej manijače!“ Zabavljeno je rekao, dok je raščupana, zadihana Lea, podigla pogled da vidi ko je sputava u njenom naumu.

Pred njom su se našla dva najzelenija oka koja je ikada videla, uokvirena dugim tamnim trepavicama, na koje je momentalno postala ljubomorna.

Nosio je male četvrtaste naočare koje su samo dodavale njegovoj harizmi. Držao ju je dvadesetak centimetara od zemlje, tako da su im lica bila na istoj visini.

„Za tako malu devojčicu praviš izuzetno mnogo buke.“ Dodao je i dalje je držeći. Međutim to je bilo dovoljno da se pribere i počne da mlatara nogama, ne bi li je pustio.

„Spusti me,... štreberu! Šta ti misliš... ko si ti... da me tako.. da...“

„Polako vilo, mislim da si se zagubila.“

„Gde su svi? Treba mi direktorka!“ Bila je ponosna na sebe što je uspela da kaže rečenicu bez zamuckivanja.

„Svi su na nekakvom sastanku. Nisu tu. Mislim da niko od osoblja škole trenutno nije dostupan. Možda eventualno neko iz labosa, ne znam.“ Slegnuo je ramenima. „Usput, ja sam Niall.“

„Drago mi je, ali ja stvarno žurim. Trebam nekog... hitno!“

„Ne znam gde se to tačno održava, ali da sam na tvom mestu, pokušao bih sa bibliotekom...“ Jedva da je zavšio rečenicu, a ona je već bila deset metara od njega.

Za tako minijaturnu devojku, stvarno se brzo kreće.

„Hej! Nisi mi rekla kako se zoveš!“ Dobacio je za njom, međutim ona se nije ni osvrnula.

Nasmejao se sam za sebe, odmahnuo glavom i vratio se u kancelariju kako bi prikupio podatke koji su mu potrebni.

Lea je revnosno nastavila svoj pohod, ali činilo se da je zelenooki imao pravo.

Nije mogla da naiđe ni na koga, a obično je sve vrvelo od profesora. Prošla je prečicom kroz školu kako bi na drugi izlaz došla što brže do biblioteke.

Strčala niz stepenice, velika vrata i oduševila se kada je videla Linicu za stolom.

„Profe...sorka... prof...“

„Gospođice Lewis ovo je biblioteka, tiše!“ Zasiktala je, posmatrajući devojku preko okvira svojih naočara.

„Ne... razumete! Profesorka... uljez! Ana! Nema nikog! Svi otišli!“
Na njeno oduševljenje, Linica je odmah ustala.

Miracles are possibleWhere stories live. Discover now