Četvrto poglavlje

819 75 133
                                    

Evo još jednog poglavlja, nadam se da će vam se svideti :) Bilo je neophodno pojasniti neke stvari zbog daljeg toka radnje. Volela bih da posle ovog poglavlja čujem šta za sada mislite o glavnim likovima i njihovim motivima. Ako vam se dopadne vote/comment, ako ne, kritike i sugestije su takođe dobrodošli. Uživajte! Veliki poljubac od mene! :)

Trebalo joj je malo vremena da stigne do svoje sobe, a nažalost, bila je svesna i svih pogleda koji su je ispratili na tom putu. Jedni su bili podrugljivi, drugi sažaljivi, a ona nije mogla da se odluči koji je više nerviraju i iritiraju.

Kada je ušla u sobu, tresnula je vratima i na trenutak stala. Duboko je udahnula i promislila o onome što namerava da uradi, ali činilo se da joj je to jedina opcija.

Prvo je svukla sa sebe mokru odeću, a onda našla nešto u čemu bi mogla da trči, što će biti relativno udobno, a opet u čemu neće odudarati od ostalih ako uopšte dospe na zemlju.

Obukla je stare, iznošene farmerke, koje su nekada bile crne, ali su usled pranja i konstantnog nošenja izbledele i postale sive, crnu majicu kratkih rukava i preko duksericu na rajsferšlus.

Otvorila je ormar i uzela svoj omiljeni pohabani ranac, koji je bio neke mišije sive boje.

Nije imala namere da nosi mnogo stvari, smatrala je da je onda olakšavajuća okolnost što ona zapravo i nema mnogo stvari.

U ranac je stavila nešto odeće, jedan foto album i još neke sitnice od kojih se nije odvajala.

Pošto je znala da se na zemlji troši drugačiji novac koji ona nije imala, uzela je sav nakit koji je imala, u nameri da ga proda kada stigne tamo.

Nije to bilo nešto mnogo, ali se nadala da će sa tim uspeti da preživi nekoliko dana dok ne nađe neki posao.

Čežnjivo je pogledala svoju kolekciju kamenčića i uzdahnula. Znala je da ne može da ih ponese.

Počela je da skuplja kamenčiće još kada je bila mala devojčica. Nekako je mogla da se poistoveti sa njima. Bili su obični, nebitni, nešto što možeš da šutneš, ako ti se baš nađe na putu.

Niko nije razumeo tu njenu opsesiju, za sve ostale bilo je glupo skupljati kamenje. Da je to drago kamenje, neki plemeniti metal, ili neka druga skupocenonst, onda bi oni to razumeli, ovako im je to bilo besmisleno.

A za Anu je baš u tome i bio smisao svega.

Skupljati nešto sasvim obično, baš zato što je takvo. Iako je za nju svaki kamenčić bio poseban, svaki je bio jedinstven i imao je svoju priču.

Uzela je kutiju u kojoj ih je čuvala i pažljivo je otvorila.

Kutija je otprilike bila kao velika sveska, samo je bila dosta deblja. Imala je više ’spratova’, a svaki je bio izdeljen na manje odeljke u koji je stavljala po nekoliko kamenčića.

Svi su bili sitni, a sortirala ih je uglavnom po boji, ili po tome koji joj se više sviđao. Bilo je tu belih, crnih, zelenkastih, roze, kao i šarenih... sve ih je pogledala, svesna da gubi vreme zbog sentimentalnosti.

Uzdahnula je i naterala se da sve vrati na mesto. Jedan ovalan, gladak, crni kamenčić joj je privukao pažnju. Sećala se kako ga je skoro našla dok je šetala i rešila je da njega ponese sa sobom, ako već ne može celu zbirku.

Stavila ga je u džep, još jednom pogledavši po sobi. Na oknu prozora videla je Pixi. To joj je izmamilo osmeh.

Pixi je bio školski mačor, svi su ga voleli, a on u suštini nije voleo nikog, nije bio ničiji. Bio je potpuno crn, izuzev belog belega koji se nalazio ispod vrata. Stalno se motao po školskom dvorištu, nekad čak i po samoj školi, a učenici ga hranili i mazili ga, kada bi to dopustio.

Miracles are possibleWhere stories live. Discover now