Deveto poglavlje

602 65 159
                                    

Drugari, izvinjavam se što kasnim sa novim poglavljem. Valjda kako su završile obaveze, tako sam se "skljokala" i ništa ne uspevam da uradim. Ni za sledeće nisam sasvim sigurna kada ću ga postaviti, ali biće najkasnije za vikend. Do tada, uživajte u ovom poglavlju, u novim doživljajima Ane i Dimitrija :)
Kao i uvek svaki komentar/sugestija je dobrodošao. Grlim vas! :*
P.S.
Što se tiče pesama u pojedinim poglavljima, nekada su vezana za radnju poglavlja, a nekad su samo muzika koju sam slušala dok sam pisala, ili pesma koja je poslužila kao inspiracija. Tako da... slobodno sami procenite ;)

Ana je uzmicala sve do uzglavlja kreveta, paralisana njegovim ponašanjem, a on joj se maltene uneo u lice.

„Šta si rekla?! Čiji su to bili glasovi! Jesu ti rekli još nešto?! Jesu se ponovo javljali?!“ I dalje je urlao.

Koliko god joj teško bilo da prizna, uplašio ju je. Nije znala zašto je ovako planuo.

„Ne- znam… ne lažem te, kunem se.“

Podigla je ruke kao da želi da se odbrani od njega, a on se ukopao u mestu. Užasnuto ju je pogledao, a zatim skočio sa kreveta i počeo da šparta po sobi, dok ga je ona samo zabezeknuto gledala. Nije mogla da progovori.

Dimitri nije mogao da veruje da ju je ovako uplašio. Nakon svega što je prošla, da on ovako plane i uplaši je. ON, koji bi trebao da je štiti.

Ana je i dalje ćutke posmatrala šta on to radi. Isprekidano je disala, dok ga je pratila pogledom, ne usuđujući se da progovori.

Nakon par minuta, polako joj je prišao. Ugrizla se za usnu i podigla pogled do njegovih očiju. Sada su bile mirne. Bes kao da je iščileo iz njega.

„Izvini.“ Blago je rekao. „Izvini. Nisam želeo da te uplašim.“

Kažiprstom je prešao preko njenog obraza i opet seo pored nje. Teško je progutala. Nije skretala pogled sa njegovih očiju.

„Zašto… zašto si se naljutio na mene? Nisam… nisam lagala.“

„Ana nisam se naljutio na tebe. Nikada se ne ljutim na tebe.“

„Ne razumem.“

„Ovo nije dobro Ana.“ Uzdahnuo je. „Ovo je izrazito loše. Neko želi da ti naudi.“

Nije ga bilo briga što ne bi trebao to da joj kaže. Morala je da bude oprezna, a ako joj ne da bar neku polu istinu, ona se nikada neće paziti.

„Ne razumem.“ Ponovila je. „Da naudi meni? Meni? Zašto bi neko želeo meni da naudi.“ Namrštila se. „Ja sam potpuno beznačajna.“

„Kada ćeš već jednom prestati da se opireš i početi da mi veruješ? Koliko puta sam ti rekao koliko si posebna?“ Prošao je rukom kroz kosu.

Ana je mogla da primeti da je nervozan, ali nije joj bilo jasno zbog čega. Šta se dešava.

„Vidi, nije na meni da ti kažem određene stvari. Još uvek ne smeš da ih znaš. Ali čak i bez izraženih moći, moćnija si od većine učenika ovde. Nisam siguran da li su oni to sami otkrili, pa su rešili da otklone pretnju ili su bili pod činima. Moramo da otkrijemo ko je to uradio i zašto. A najvažnije od svega, da znamo da li je u pitanju bila bela ili crna magija.“

Ana ga je sa nevericom posmatrala.

„Dimitri, da li si dobro? Crna magija? Demoni ne mogu da bacaju čini. Nije li im to kazna što su izabrali crnu magiju? Da su osuđeni samo na svoje moći? Nije da bi se žalila na to, one su impresivne, ali…“

„Moćniji demoni mogu uz određenu pomoć da bace čini. To nije pravilo, to su izuzeci. Veoma malo njih to može da prizove. Ako je crna magija u pitanju, znači da si u većoj opasnosti nego što sam mislio. A ako je bela… znači da imamo izdajnika u školi.“

Miracles are possibleWhere stories live. Discover now