Dvanaesto poglavlje

617 72 111
                                    

Drugari, ovo je naaajduže poglavlje do sada, skoro kao jedno i po poglavlje inače :P ali mora da bude tako. Konačno sklapamo bar delić slagalice, ostatak naravno u nastavku priče. Nadam se da će vam se svideti :) naravno svi komentar, sugestije, glasovi i tome slično su dobrodošli :) Nisam sigurna kada će biti objavljeno naredno poglavlje jer sam na odmoru, i nemam kompjuter kod sebe, pa je nezgodno da kucam, a kada se vratim kući dolazi mi rodbina na dve nedelje i pitanje koliko ću opet vremena moći da izdvojim na kucanje, pa se unapred izvinjavam. Svakako ću dati sve od sebe. Za sada uživajte u ovome, pa se družimo čim pre ^_^ veeeliki zagrljaj! :*

Dimitri se besno okrenuo ka Tii.

„Dobro koji je đavo ono bio?!“ Besno je upitao.

Tia, koja je takođe zbunjeno gledala za Anom, sada je prebacila pogled na njega.

„Mislila sam da joj treba još malo podsticaja.“ Slegla je ramenima, kao da je ono što se ovde malopre desilo uopšte ne dotiče.

Svim silama se trudio da ne napravi scenu, podsećajući sebe da je on ipak profesor u ovoj školi i da treba da zadrži neki ugled. Privid.

Pogledao je u Sebastiana koji je i dalje skamenjeno stajao.

„Idi u sobu. Ne pričaj nikome ništa, čak ni vašoj maloj drugarici. Popričaćeš sa Anom kad se pojavi, a onda ćete da raščistite sva sranja koja imate da raščistite, ali pri-ča-ćeš sa njom!“ Rekao je kroz zube. „A sada idi.“

„Ne moram ja da primam naređenja od tebe!“ Prkosno je izdigao bradu.

Ni sam nije znao odakle mu smelosti da se tako obraća profeosru, ali trenutno je bio van sebe.

Čak i mnogo hrabriji od njega bi ustuknuli od Dimitrijevog ubitačnog pogleda.

Video je Anu posle tri meseca. Prvo je mislio da je neko priviđenje, nije verovao da je to stvarno ona. Ali što se više približavao, shvatao je da to mora biti ona. Nisu postojale dve takve devojke.

Kada joj je prišao video je ovo dvoje kako je napadaju, tačnije ovu žensku, nije mogao da se seti kako se zove, ali je znao da se ona i Ana baš ne slažu, tako je bilo još od kad su bili klinci.

Samo mu nije bilo jasno zašto je profesor sve to mirno gledao i nije joj pomogao.

Kada su saznali da je Ana pobegla, bio je slomljen. Nije mogao da veruje da je otišla bez reči. Da je mogla opušteno sa njima da pije čaj, a potom samo da nestane iz njihovih života bez i jedne jedine reči.

Toliko puta su premotavali razgovor od te noći, pokušavajući da otkriju neki trag, neki nagoveštaj da je to planirala, ali nisu uspeli.

Planirao je da je potraži kada završi školu i ode na Zemlju. Otišao bi zbog nje. Sada saznaje da se ona vratila, da smatra da su raskinuli i očigledno je pronašla svoju moć.

Bio je ljubomoran na profesora. Znao je da su sve trzavice u njihovoj vezi počele kada je ona počela više vremena da provodi sa njim, nego sa njima dvoma.

Maltene je nisu ni viđali. Bio je stariji, dobro je izgledao, bio je profesor... shvatao je on kako to može da deluje.

Pogotovo što mu se činilo da je Bell to ohrabrivao. Nije hteo tek tako da pusti, morali su da popričaju. Morali su da pokušaju ovo da reše.

Jeste on bio zaljubljen u nju, ali mu je ona bila i najbolja drugarica. Lea je bila ona otkačena, Ana je bila hrabra, a on je bio glas razuma, da ih koliko toliko dovede u red i malo suzbije njihove nenormalne tenzije.

A sada se sve raspadalo. Ana je delovala kao da je prošla kroz pakao, on nije imao pojma šta se desilo, a profesor si je sada dao za pravo da mu naređuje.

Miracles are possibleWhere stories live. Discover now