Petnaesto poglavlje

579 62 119
                                    

Pa drugari, evo još jednog poglavlja :) neću da dužim priču, da možete odmah da pređete da glavni deo :D Hvala svima koji pratite i čitate, komentarišete i glasate, nadam se da ste zadovoljni i da će tako i ostati ;)
Kao i uvek, svaki komentar i utisak je dobrodošao, stvarno uživam u tim malim razgovorima sa vama.
Veliki zagrljaj! :*

Budalo! Budalo! Budalo!

Treskala se u glavu dok je špartala levo desno i hodala u krugovima, ispred zgrade uprave.

Znaš šta kažu za one koji prisluškuju? Čuće nešto što im se ne sviđa! Sama si kriva! Ćurko!

Ali nije mogla da odoli. Bila je previše radoznala za svoje dobro.

E pa eto ti sad! Radoznalost je ubila mačku!

Kada je izlazila iz direktorkine kancelarije spazila je otvoren prozor.

Znala je otprilike gde će da ga nađe sa spoljašnje strane. Znala je da može da potrči i dovoljno brzo se vrati do prednjih vrata zgrade, pre nego što Dimitri stigne od kancelarije do izlaza. Niko ne bi znao da je prisluškivala.

Ono što je čula povredilo ju je dublje i jače nego što bi bilo koje oružje moglo. Bilo koja moć. Nikada do sada se nije osećala tako izdano.

Tebe možda tvoja radoznalost nije ubila, ali bi bolje bilo da jeste! Nego kao da bi ti mogla ikada da budeš kao mačka. To su pametne životinje, a ti si obična glupača!

Bila je zadihana, ali je naterala sebe da se smiri i stane, shvativši da će Dimitri svakog sekunda da izađe. Naslonila se ramenom na zid, nedaleko od izlaza.

Duboko je disala, smirujući se.

Pokušavala je da obuzda pomahnitala osećanja, jer je mogla da oseti talase moći koji su joj pulsirali u telu, preteći da izbiju iz nje.

Iako je bila potpuno nova u korišćenju moći, od jutrošnjeg treninga bilo joj je mnogo lakše da bude svesna svoje moći, osećala ju je u sebi, ali i u stvarima oko sebe, ako bi to želela.

Sada je i pored uzburkalih osećanja uspevala da je obuzda. Bila je dovoljno svesna da zna da je to dobar napredak. Pokušala je da nađe makar malu utehu u tom saznanju.

Dimitri je izjurio iz zgrade, pustivši da vrata tresnu o zid, odbiju se o njega i ponovo se zatvore sa treskom. Žurno je krenuo, napred, ali je gledao oko sebe.

Gotovo se spotaknuo kada ju je ugledao, pa se naglo zaustavio. Hitro joj je prišao, okrenuvši se oko svoje ose, pa joj se uneo u lice kao i prošle noći. Samo je sada nije dodirivao.

„Zašto si prisluškivala?!" Promrsio je kroz zube.

„Ne znam o čemu pričaš." Nonšalantno je rekla.

Malopređašnja zadihanost se izgubila.

Nije ni sama bila svesna da poseduje toliku dozu samopouzdanja. Da može da ga gleda u oči, pravi se da je hladna i netrepnuvši slaže.

Slegla je ramenima, dodatno naglašavajući svoju nehajnost.

„Šta nam je sada na dnevnom redu?"

„Ana ne zajebavaj se sa mnom! Nisam raspoložen!"

„Ah, a meni je ovaj trenutak baš savršen!" Prevrnula je očima.

Postala je i majstor sarkazma. Došlo joj je da samoj sebi aplaudira.

„Hoćeš li mi reći zašto si prisluškivala?"

„Nisam prisluškivala."

„Video sam te!"

Miracles are possibleWhere stories live. Discover now