Cimer |h.s| Fanfiction

Prvo poglavlje

Danas je moj prvi dan na fakultetu,dan kojeg cu uzeti za ozbiljno.Prekjucer sam dolazila da razgledam i naravno da objesim ceduljicu za cimerku,ali kako vidim,moju su ceduljicu prekrile druge gluposti.

Nema veze,samo cu je odlijepiti i opet zalijepiti na ploci u hodniku.I kada sam vec obavila svoj posao uzela sam svoj nacrt u ruke i trazila odgovarajucu ucionicu.Iduci tako i prateci da skrenem u tacan hodnik,slucajno sam se sudarila sa nekim.Podizem pogled i odjednom se zaledim,kao da sam vidjela duha a ne covjeka.

"Vidi,vidi,kako bese ono tvoje ime?" Sarkasticno mi dobaci on.Opet se susrecem sa tim parom zelenih ociju i tim kovrdzavim kosama,ali nikako se ne mogu prisjetiti njegovog imena.Zaobilazim ga i uz to prevrcem ocima,ali me njegov stisak na nadlaktici zaustavi.Sto je njegov problem uopste?!

"Hej,ne mozes me tako..." I ne dovrsim recenicu a on se vec pocinje smijati,sto me jako ljuti.Mrstim lice,i kada vidi da mu ne uzvracam osmjeh,on se uozbilji i pogleda me ozbiljno.

"Drzis to naopako" Kaze mi,ali ja ga ne razumijem,zato i podignem jednu obrvu.

"Mislim na taj nacrt,drzis ga napako.I nemoj molim te dizati obrvu,to me iritira" Nesvjesno jos vise podignem obrvu,na sto se njegovo lice sada mrsti,a ja vec polako pocinjem da rasaznajem njegove zelene oci,stvarno su nekako...

"Bravo!" Neko odjednom pocinje da pljeska a ja se trznem i momentalno sve zaboravljam sto sam mislila,i shvatam da je bilo jako glupo ono buljenje u njegove oci.

Poglednem u osobu koja pljesce zlocesto,i uocim da je muskarac skoro iste visine kao i ovaj koji mi je rekao da drzim nacrt krivo.Nosi majcu kratkih rukava koja je sva crna sa bijelim tockicama preko nje,i crne farmerice koje su kao zalijepljene za njega.

"Harry Styles u novom romanu!Nas poznati glumac u ulozi novog romanticara!" Govori ponosno ali i sarkasticno.Ovaj,mislim da se zove Harry,pocinje da mu se smije,a moj stisak na nadlaktici olabavi,te se Harry i ova visoka zirafa prijteljski zagrle.

Preokrenem ocima i nastavim svoj put,ostavljajuci iza sebe glasno smijanje i zvizdanje,no ovog puta okrenem nacrt i nasmijem se samoj sebi koliko sam glupa.

Ulazim u kabinet gdje se nalazi jedna grupa studenata u jednom cosku,a vec u drugom su jedva dvije tri duse.Posto ne poznajem nikoga,odlucim se za sredinu,jer kako kazu,sredina je uvjek zlatna.

Sjedam u drugi red,i oslanjam se,pri tom vadeci svoju sveskicu i penkalo.Osjecam nelagodu,jer nikoga ne poznajem,i skroz mi je glupo sjediti sama ovdje.Okrznem pogledom sve osobe,i vidim kako se neki zabavljaju i pricaju,a ja sam sasvim sama.

"Slobodno?" Muski glas me natjera da se okrenem i uocim decka tamno smede kose i zutom majcom i crvenim farmericama.Smije mi se prijateljski,na sto klimnem i slabasno se nasmijem.

Sada mi je jos gore,jer u srednjoj nije bilo ovako.Imala sam to neko pravilo da se drzim podalje od muskaraca,a i nikada mi nije uspjevala dobra komunikacija sa njima,tako da mi je bas nelagodno.

"Nova si ovdje?" Opet progovori ovaj decko pored mene,koji ima smede oci takoder i prelijepi osmjeh.Nesigurno klimnem,gledajuci svugdje drugo samo ne u njega.

"Da li ti stvram neku nervozu,nelgodu mozda?" Upitao me cudnim glasom,ali ja sam samo negativno odgovorila,jer ne bi voljela ostati sama u toku predavanja,to bi me pojelo na neki nacin.