/Justin/
Podižem glavu prema svom jutarnjem odrazu. Masnica je još uvijek ovdje, danas još modrija nego jučer. Na usnicama je osušena krv poprimila smeđu nijansu. Carter je obavio odličan posao, ali on još nije dovršen.
Otvaram slavinu i zapljusnem svoje lice vodom. Osjećam se baš kao ova slavina vode koja odlazi u kanalizaciju, kao običan otpad koji ide tamo gdje nitko više neće moći do njega.
Toliko sam se veselio ovom ljetu, koje je trebalo biti moje zadnje ljeto na Floridi, prije nego što odem u oblačnu Englesku i ostavim sve svoje prijatelje ovdje. No sve se preokrenulo u zadnjih par dana. Carter se vratio, Lacey se počela ponašati čudno i izbjegavati me, a sada moram gledati i doktorovu povučenu djevojčicu koja ne zna ni guknuti. A uz sve to mama me još uvijek tretira kao da sam mali klinac, a ne odrastao muškarac koji je sam sposoban donositi svoje odluke.
Kada je ona shvatila da želim studirati medicinu? Kada joj je James napunio glavu svojim uspjesima i diplomama. Ona je toliko očarana njime da ga je zamolila da mi sredi veze na Oxfordu, kako bih tamo počeo studirati čim završim srednju školu.
A tko je mene ikada pitao što ja želim? Tko je mene pitao želim li ostaviti cijeli svoj život ovdje i otići na drugi kraj svijeta, u zabit gdje nikoga ne poznajem?
Naravno da ne. Zašto i bi, kada su moje mišljenje i želje potpuno nevažne u svemu tome. Moja majka zacrtala si je u svoju glavu isplaniranu budućnost za mene: završiti medicinu na Oxfordu, imati jedan neuspjeli brak iza sebe s dijetetom koje ne može guknuti i zaručiti se s udovicom koja ima dvoje djece. To je poprilično ono što me čeka ako krenem Jamesovim stopama.
Nikada mi nije bilo jasno zašto je baš navaljivala da upišem Oxord? Da sam ikada pokazao želju za studiranjem te gluposti, otišao bih na Brown ili Yale.
Ako išta, barem Sjedinjene Američke Države obiluju najboljim, prestižnim fakultetima koje upisuju tatini sinovi i kćerkice u suknjama.
Ali ona je uporno zapela za taj Oxford, udaljen kilometrima od moga doma i mojih prijatelja, kao da me se želi što prije riješiti.
Par puta sam joj pokušao dati do znanja da ne planiram studirati, ali ona nije htjela ni čuti za to. Uvjerena je kako je to samo prolazna faza kroz koju prolazim i kako ću, kako ona to kaže, jednog dana dozvati se pameti i shvatiti što želim.
Isfrustrirano prođem kroz svoju kosu, neuredno je razbarušivši na različite strane, shvaćajući da stojim već duže vremena u istom položaju, praznog pogleda uperenog u ogledalo.
Skrenem pogled, odlučan da se što prije obučem i pobjegnem odavde dok netko ne zapazi modricu na mome licu.
Ispunjen nadom da ona mala glupača nije rekla nikome ni riječi, počnem navlačiti majicu preko sebe, s mislima u glavi kako ispuniti današnji dan sa što više poslova kako bih izbjegao rani povratak kući.
Otkad je počelo ljeto, trudim se što više izbivati iz kuće jer ne mogu podnijeti Jamesa i svoju mamu, posebno u zadnje vrijeme. Kako se njihovo usrano vjenčanje sve više približava, ja sam svakim danom sve nervozniji i namršteniji.
Taj brak neće mi donijeti ništa dobro, u to sam potpuno uvjeren. Atmosfera u kući postat će toliko nemoguća da mi je u jednu ruku i drago što od ove jeseni neću biti ovdje. Barem neću imati priliku gledati tog doktorčića i moju mamu koja mu u svemu udovoljava.
Dohvatim mobitel i ulazim u imenik, tražeći Jacea među kontaktima. Kada naiđem na njegovu blesavu sliku s kontakta, na kojoj gleda u križ i belji se s gitarom u rukama, pritisnem zelenu slušalicu i prislonim mobitel na uho.
Nakon drugog zvona začujem jutarnji glas svojega prijatelja. "Halo", javi se.
"Dobro jutro i tebi", smrknem se znajući da se još uvijek nalazi u krevetu, s pokrivačem prebačenim preko glave. Jedina stvar koja je Jaceu išla od ruke, osim sviranja gitare i klavijatura.
