( uživajte u zadnjem nastavku u ovoj 2016. godini. Ovo je najkraći nastavak, ali odlučila sam vam barem nešto napisati. Sretna vam i blagoslovljena Nova 2017. Godina! Zabavite se, najedite i uživajte! Volim vas ❤ )
/Justin/
Stojim tu ispred vrata već jebenih deset minuta, ohrabrujući samoga sebe da napokon reagiram i pokucam na njezina vrata.
Koliko to jebeno može biti teško?
Meni, očito, jako.
Gledam, bolje rečeno, buljim u njena vrata, usredotočen na izrezbarije na njima kojima prije nisam davao neku određenu važnost, ali sada mi se i one čine uistinu bitnima. Rađe ću potrošiti svoje dragocijeno vrijeme na buljenje u njih, nego napokon smisliti što ću joj reći i ispričati se.
Ali što bih joj rekao? Ona je toliko krhka da bi ju jedan moj trenutak nepažnje mogao raniti. Samo jedna moja kriva riječ ili nastup mogli bi je uništiti.
Nikada mi ovo nije predstavljalo neki problem. Bio sam s toliko djevojaka da im više ni imena ne pamtim. Ali u ovoj situaciji mi nikakvo iskustvo ne pomaže. Alex je drukčija od svih njih, vezana nekim velom tajne koju sam primoran otkriti, ali kako? Kako da joj se približim, a da ju ne prestrašim? Kako da izaberem riječi kojima ju neću okrznuti, nego, naprotiv, milovati?
Znam da stajanjem neću ništa postići i da što više stojim samo produbljujem taj neki osjećaj nesigurnosti u sebi. Ali moje noge se jednostavno odbijaju pomaknuti, kao da su se zaljepile za parket. Prisiljen sam ošamariti samog sebe kako bih se napokon pokrenuo.
Mogu osjetiti kako mi se disanje ubrzava kao i brzina lupanja srca što sam bliže njezinim vratima. Ne znam zašto mi se ovo događa. Nikada, ali nikada nisam imao manje hrabrosti kao sada. Nesigurnost u meni sve više raste dok mi se glava puni pitanjima, pitajući se što mogu iščekivati od te tajnovite djevojke koja se skriva iza ovih vrata.
Stisnem šake i zarijem prste u kožu prije nego što osjetim drvo na njima. Napokon pokucam i odstupim jedan korak, nadajući se da će se odazvati. Osjećam kako mi donja usnica podrhtava, prisjetivši se onog nemilog događaja od one noći.
Čekam i čekam, ali ništa. Nikakvog odgovora, nikakvog znaka da me čula... Osjećam neku određenu povrijeđenost jer sam pobrao neku vrstu odjeba. Ovo je zapravo moj prvi odjeb u životu i, moram priznati, nije nimalo dobar osjećaj.
Zar stvarno misliš stajati ovdje ostatak dana?
Odmahnem glavom samome sebi.
Onda se pokreni već jednom.
Natjeram samoga sebe da se ponovno približim vratima. Pokucam još jednom, ali kada se uvjerim da mi neće odgovoriti, polako povučem zlatnu kvaku prema dolje, polako otvarajući vrata koja proizvode škripeće zvukove.
Otvorim vrata i automatski usmjerim pogled prema plavokosoj djevojci koja se trgnula i skočila s kreveta. Njezine plave oči uplašeno gledaju u moje, a na licu mogu joj uočiti tragove osušenih suza.
Plakala je. Zbog mene.
"Ptičice?" prošapćem, potpuno nesvjesno. Prije nego što sam stignuo shvatiti što se događa, našao sam se pored nje, naslonjen na uzglavlje kreveta.
Skrene pogled s mene na pod. Njezino tijelo podrhtava, nemam pojma zbog čega. Ovoga puta svjesno uzmem njezinu ruku i približim je k sebi. Nekakva čudna nervoza me hvata od njezina dodira i djeluje tako umirujuće na mene da odmah zaboravim na sve probleme koji su me danas zadesili.
"Ne želim da misliš loše o meni. Nisam se htio iskaliti na tebi. To je bio samo trenutak slabosti", tiho, gotovo šaptom, izgovorim.
Ona podigne svoje plave oči prema meni, znatiželjno promatrajući svaku crtu na mojem licu, kao da se pokušava uvjeriti govorim li istinu.
