( napokon dovršen. Stvarno se ispričavam što kasni, ali ovaj tjedan mi je bio užasan što psihićki što fizički. Ne želim vas zamarati svojim problemima tako da uživajte u nastavku i ostavite koji usputni i svoje mišljenje na kraju. Vidim da je čitanost pala i razumijem da ljudi nemaju volje ni živaca više čitati ovo i zato hvala onima koji su ostali. Volim vas sve i hvala na velikim brojkama još jednom ❤ )
/Justin/
Zadnje pripreme oko tog usranog vjenčanja nisu mi dale vremena niti da spavam kako treba. Svaki dan se pretvorio u pakao, a maleni trenuci koje sam proveo s Alex bili su jedini koji su me uspjeli barem nakratko povratiti iz pakla.
Moram priznati, svaki trenutak koji provedem u Jamesovoj blizini natjera me da požalim onaj dan kada sam se išao ispričati njemu i mami. Tek sada, kada sam ja postao dobar i poslušan posinak, neda mi mira ni vremena da dođem do zraka. Za svaku pripremu koju obavlja on za vjenčanje, uključi i mene i traži moje mišljenje. Ne, to nije ono što sam ikada htio.
Još tjedan dana do tog sudbenog trenutka kada ću ja biti taj koji će predati svoju majku u ruke tog maloumnog doktorčića i dopustiti mu da uđe u obitelj koju ni čime ni ne zaslužuje.
Još malo više od tjedan dana i doći će dan kada ću morati reći zbogom ovom gradu, pješćanim plažama i surfanju. Još samo tjedan dana i bit ću prisiljen zamijeniti plavo nebo i sunce za sivilo i vječnu kišu. Rodni grad za potpuno nepoznati kraj.
Iako, uopće ne žalim što odlazim jer, na kraju krajeva, nemam za čime ni žaliti. Što mi je ovdje ostalo? Bend do kojega sam držao će se raspasti kada tada, staro društvo mi je okrenulo leđa kada sam ih trebao najviše, mama je ionako već davno zaboravila na mene i moje želje i jedva čeka da me se riješi, sestra ionako ne mari pretjerano, a James i ja se nikada nismo podnosili.
Praktički, ne ostavljam ništa za čime bih trebao žaliti. Sve za čim sam mario se izjalovilo, raspalo na komadiće. Tako da možda taj novi početak i neće biti loša ideja. Ipak će mi Alex biti blizu, a to je ipak nešto što je pozitivno u cijeloj toj priči jer nećemo više morati skrivati našu vezu kao sada.
"Zar ti svaki jebeni put moraš odlutati mislima kada ti ja nešto pričam?" trgne me glas najboljeg prijatelja koji uzdiše dok sjedi na pijesku. "A kada se tebi nešto dogodilo ja bih trebao biti maksimalno koncentriran na tebe."
"Oprosti", ispričam se. "Odlutao sam."
"Da", ljutito me ošine pogledom. "Jesi i nije ti prvi put, a nažalost niti zadnji. Zamolim te da me saslušaš barem jednom u životu, a ti se ni tada ne možeš barem potruditi glumiti zainteresiranost."
Preokrećem očima. Tipičan Jace Bryce. Koji trenutak manje pažnje i već se pretvorio u uvrijeđenu kokoš koja se ne može prestati duriti. Nikad mi neće biti jasno kako smo se točno nas dvoje našli. Možda sam ja bio priglupi dječak kojemu je samo bilo do igre, a možda je on dobro glumio pametnjakovića pa me osvojio tom svojom zrelošću za svoje godine.
"U redu, sada te slušam", nalaktim se na svoja koljena i promatram mu lice koje se još više namrgodi i pocrveni od bijesa. "Ispričaj mi, molim te."
Njegov bijes ubrzo je zamijenjen s nekakvom ushićenošću dok spomene ime moje sestre, a ja odmah povežem dva i dva i shvatim o čemu se radi. To je znači razlog njezine veselosti ovih dana.
Odmahnem glavom i nasmijem se dok gledam kako Jaceovo lice krasi iskreni smiješak. Napokon je dobio ono o čemu je tako dugo maštao. No nije on taj koji me čudi, ta koja me zapravo začudila je moja mlađa sestra koja je, očigledno, progledala nakon godina i godina našeg poznanstva.
Obično bi netko na mojem mjestu sigurno zauzeo obrambeni stav brata koji bi se odmah prijetio prijatelju da će mu izbiti zube ako slučajno povrijedi mlađu sestricu, ali ja ne mogu reagirati na taj način kada već godinama poznajem Jacea, frajera koji je godinama zaluđen mojom sestrom i drži je kao kap vode na dlanu te je tretira kao neku princezu iako ona to puno puta nije zaslužila.
Moram priznati da mi je drago što je ispalo tako. Uvijek sam priželjkivao da će moja sestra naći normalnog tipa, iako Jacea bih prije nazvao sve osim normalnim. Ali opet, bolji je i on nego da ponovno nađe nekoga poput Cartera Smitha. Znam da ne bih mogao podnijeti još ijednu Celestinu suzu zbog pripadnika muškog spola.
"Ponašaš se kao da si spreman skinuti joj sve zvijezde s neba", provociram ga, ali njegov izraz lica mi pokazuje da mu moja provokacija niti najmanje ne smeta.
"Pravi mi se javio. Otkad si zaveo polusestru, zaboravio si i da postojim", naglasi tu riječ polusestra jer zna kako mi to diže jebeni živac, ali ne reagiram. Ipak sam ja njega provocirao prije pola sekunde.
"Makar, moram ti zahvaliti. Da ti se oči nisu zalijepile za doktorovu kći, ona ne bi ostavila Celeste samu i ja ne bih dobio priliku", kimne mi.
"Pa lijepo je znati da se i ti znaš zahvaliti", nacerim se, pokušavajući se prisjetiti kada mi je Jace zadnji put zahvalio za nešto. Naravno da nisam uspio dozvati sjećanje kada se to nije ni dogodilo.
On se samo nasmije na moju, samo još jednu u nizu, provokaciju i zamišljeno skrene pogled prema oceanu ispred nas. Učinim istu stvar i promotrim nekoliko surfera koji prođu pored nas sa surferskim daskama u rukama.
Ovo je moje zadnje surfanje za neko određeno vrijeme, ali problem je što ne znam kada ću slijedeći put stati na to čudo i projuriti u borbu s valovima koji su jedini istinski borci zato što ih je priroda stvorila.
Da, zaista je čudno da su mi se Alexine misli počele motati po glavi. Razgovor koji smo vodili onog dana na jezeru je ostavio duboki trag na meni. Prije nje sve sam uzimao zdravo za gotovo, a nakon što sam ju upoznao, shvatio sam da bih trebao cijeniti svaku sekundu života jer je ona nepovratna i zato što nikada ne znam što bi mi sutra moglo donijeti.
Ne kažu uzalud: Živi za danas jer ne znaš što ti novo jutro donosi.
"Znaš, nedostajat će mi ovo", odvrati Jace nakon nekog vremena dok mu lice još uvijek krasi zamišljeni izraz. "Ova naša druženja. Kada jednom odeš, ništa više neće biti isto."
"Znam", kimnem. "Ali već ni sada nije ništa isto. Puno je promjena donijelo ovo ljeto", ponovno usmjerim svoje misli na sve nedaće koje su zadesile moje zadnje ljeto ovdje, u Orlandu.
"Možda, ali kada jednom odeš, nestat će sve ono što smo gradili godinama prijatelju."
"Govoriš kao da ću umrijeti, a ne kao da idem studirati preko oceana", našalim se iako i sam shvaćam ozbiljnost njegovih riječi.
"Pa, barem si ti taj odlazak shvaćao kao odlazak u smrt", nadoda. "Dok nisi, pretpostavljam doživio ljubavno uskrsnuće kao Dostojevskovljev Raskoljnjikov."
Prasnem u smijeh. "Nemoj mi reći da si stvarno pročitao Zločin i kaznu do kraja?" iznenadim se kada primijetim ozbiljan izraz na njegovu licu.
"Naravno da jesam. I to do samih korica. Moram priznati da ti imaš dosta sličnosti s tim zaglavanom."
"Pokušavaš me nazvati ubojicom?"
"Ne idiote u tom smislu", preokrene očima. "Nego u ljubavi. Razmisli malo bolje. Raskoljnjikova je promijenila ljubav prema Sonji koja je došla u nedatom trenutku, a slično si ti prosvjetljenje doživio s Alex."
"Ljubavi kojoj si se najmanje nadao, pogodila te najjače."
