( pa zdravo. Znam da ste dugo čekali na nastavak, ali toliko toga se desilo u protekla dva tjedna tako da nikada nisam stigla pisati, a kada i jesam to je izgledalo užasno. U zadnje se vrijeme osjećam nekako bezveze jer su se desile neke stvari koje su me povrijedile i jer sam saznala da su mi neke osobe samo izigravale prijatelje, ali neću vas sada zamarati svojim problemima. Novi je nastavak ovdje, jako sam se potrudila oko njega tako da se nadam da ćete mi ostaviti koji komentar i stisnuti malu zvjezdicu ako vam se svidi. Lots of love i hvala vam na svemu ❤❤❤ )
P.s. možda koji usputni?
/Alex/
Kako izgleda slomljeni čovjek koji izgubi nadu u svoje snove i želju da nastavi svojim korakom dalje, u nepredvidivu budućnost?
To sam se pitanje i ja godinama znala pitati. Pomislili biste da sam ja bila slomljena i da, bila sam. Slomio me strah koji mi nije dao priliku nastaviti dalje, ali taj strah bila sam ja sama. Taj neprijatelj bila sam ja.
No, izuzevši to da sam ja bila ta koja je slomila samu sebe, nikada me nitko drugi nije raskomadao na dijelove koji bi mi se činili nepovratni jer sam samoj sebi bila lijek, ali ono što sam vidjela na Justinovu licu tog jutra kada sam ušla u kuhinju i zatekla Amandu i njega kako se svađaju, dalo mi je odgovor na pitanje.
Nikada do tada nisam vidjela Justina toliko slomljenog. Zapravo, nikada do tada nisam ni zamislila da bi netko njega mogao raskomadati na sitne dijelove i odbaciti, kao zadnje smeće na ulici. Justin mi se uvijek doimao kao čvrst muškarac koji ne pokazuje svoje emocije ili dopušta nekome da ga povrijedi, sve do tada kada sam vidjela njegove kestenjaste oči kako se blago kristale dok je prošao pored mene i ostavio me samu s Amandom.
Cijelo to jutro nisam vidjela ni traga ni glasa od njega. Zatvorio se u sobu i nije se odazvao ni na doručak ni na ručak, tako da sam se već počela ozbiljno brinuti.
S druge strane, ni Amanda nije bila ništa bolje. Cijeli dan je prošetavala hodnikom, ponekad zastajala pored Justinove sobe i buljila u izrezbarije vrata, tako da nisam uspjela iskoristiti priliku da se ušuljam unutra i saznam ono što me kopka cijelo jutro i ne daje mi mira.
Ali ono što me najviše iznenadilo kod nje jest bila njezina nagla promjena ponašanja kada se moj tata pojavio. Čim se njegov lik nacrtao u dnevnom boravku, Amanda je nabacila lažni usiljeni smiješak i pretvarala se kao da je sve u redu. Pokušala sam naći barem jedan znak na njoj koji bi me uputio na to što izvodi, ali svi su me ti dokazi vodili do spoznaje da je ono što se desilo između nje i Justina bilo zaista ozbiljno kada nije ništa otkrila mojem ocu.
Tek sam u kasnim popodnevnim satima dobila priliku iskrasti se i ušuljati gore na kat, još uvijek na oprezu za slučaj da me netko ne bi vidio.
Ono što sam vidjela iza Justinovih vrata bio je veliki nered razbacanih stvari po podu, razbijenog stakla i njega slomljenog koji mi je u tome trenutku bio okrenut leđima, pogleda uperenog kroz otvorena vrata terase.
Polaganim korakom priđem mu i sjednem pored njega u turski sjed. On krajičkom oka pogleda u mene, a onda ponovno okrene pogled pun boli, kao da uzaludno pokušava sakriti ono što se događa u njemu.
Moža nisam dobra u mnogo čemu, dovraga ne mogu započeti razgovor s nepoznatim mi ljudima, ali ako sam ikada i u čemu bila dobra, to je onda da sam sposobna pročitati bol i patnju koju drugi tako uzaludno pokušavaju prikriti od tuđih pogleda.
Iskreno, ne znam gdje bih ja bila da sam svo razočaranje i bol držala samo u sebi. Ako sam išta naučila kroz svu tu patnju i mučenje, to je da je mnogo lakše kada dio tereta podijeliš s drugim. Tako barem znaš da nisi sam i da još uvijek postoje ljudi koji nisu i neće odustati od tebe.
