( hej, evo i prvog nastavka u 2017. godini. Vjerujem da ste mislili da ćete čekati i duže, ali Lorena nije mogla spavati pa je odlučila malo pisati nastavak. Seriously, jesam li jedina koja dobiva inspiraciju u 11 navečer? Uglavnom, manje bitno. Ovaj nastavak ima negdje oko 1700 riječi mislim i to je valjda najkraći do sada. Razmišljala sam da ubacim još dodatni događaj, ali učinilo mi se pretjeranim tako da sam ostavila ovako kako je. Ostavite svoja mišljenja u komentare i hvala vam na ogromnih 6.38K pregleda i skoro 800 voteova, volim vas. I, ako imate vremena, volje, želje, možete baciti pogled na moju novu priču Zaželi želju s Gregg Sulkinom i Indianom Evans u glavnim ulogama, puno bi mi značilo. E, da i ako netko ima još kakav prijedlog za priču ( može biti i vaša ) slobodno mi recite jer imam višak vremena. Ugl. to je sve što sam htjela reći. Sretna vam još jednom Nova 2017. i uživajte u nastavku. )
P.s. ostavite koji usputni ❤
/Alex/
Ne znam što se točno toga trenutka dogodilo u meni, ali znam da je postalo lakše. Bol je postala puno podnošljivija, strah se utišao, a ja sam osjetila nekakvu sigurnost u njegovoj blizini kakvu nisam osjećala još od Londona.
Dečko koji je prije samo nekoliko dana izazivao strah u meni, sada mi je bio najsigurnije utočište na svijetu.
Njegov zagrljaj i njegov miris učinili su da zaboravim na svaku grubu riječ koju mi je uputio tijekom mojeg cijelokupnog boravka ovdje. Kako se to uspjelo dogoditi ni sama ne znam. Ali znam da je on taj koji je jedini uspio zatvoriti rane koje je i sam otvorio.
Sada, kada sam znala i njegovu stranu priče, mogla sam i razumijeti s jedne strane njegovo ponašanje. On je težio k jednom cilju: baviti se glazbom iako mu je majka zabranila. I ja sam težila k svojem-riješiti se straha od stranaca i napokon biti kao svi ostali, osjećati se ljudskom.
No bitna razlika između nas dvoje leži u tome što on nije odustajao od svojeg cilja, mislim da neće ni sada kada se sve čini kao da je gotovo. A ja sam odustala od sebe samo nakon jedne prepreke koja mi se našla na putu.
Hranila sam svoj strah, dopustila mu da me kontrolira i tako tonula sve dublje i dublje. Odustala sam od svog cilja već nakon prvog neuspjelog pokušaja. Izgubila sam vjeru u sebe i počela vjerovati u svoj strah. I to je bio presudan trenutak koji je uspio promijeniti moj život.
A onda se pojavila osoba koja je uspjela promijeniti neke stvari. Do sada sam mislila da je to Celeste, ali prevarila sam se. Celeste možda je ta koja me prva natjerala da progovorim ali onaj kojem sam priznala istinu bez oklijevanja bio je dečko kojeg sam se u tom trenutku najviše plašila.
Priznati izvoru straha istinu? Mislim da je to bio jedan jako veliki korak.
On je taj koji je izazvao napadaj u meni, ali on je i taj koji me natjerao da se otvorim i kažem istinu bez da me pitao ili natjerao. Ali to što me baš jako začudilo u trenutku bila sam ja sama. Nisam oklijevala, nisam se dvoumila. Samo sam se otvorila, doduše ne na najhrabriji način.
"Hej", osvrnem se oko sebe i ugledam Celeste koja stoji točno iznad mene. Ne znam kada je ušla točno jer sam previše zaokupirana svojim mislima pa je ni ne čujem što sada trenutno govori.
Cijelo jutro provela sam u sobi, naslonjena na balkonska vrata i gledala u naselje koje se prostire ispred mene. Nisam ni primjetila koliko je vremena prošlo, ali mogu sa sigurnošću zaključiti da je već prošlo podne.
Začuđujuće nisam umorna, iako sam probdjela gotovo cijelu noć. Mogu samo misliti kako sada izgledam pred Celeste.
"Zvala sam te na doručak, ali nisi se odazivala. Mislila sam da spavaš", zauzme sjedeći položaj točno do mene, a svoje noge izbaci van na sunce.
