/Alex/
Noć je nestala. Mrak se pretvorio u zoru koja dopire do prozora moje sobe, ali ne i do mojeg srca koje se guši u tmini i boli.
Ni pogled na sunce koje se vedro izdiže na nebu ne može mi olakšati teret što ga skrivam u sebi. Nekima bi možda bilo lakše podijeliti tu bol s drugima, ali ja sam davno naučila da se jedino na sebe mogu osloniti.
Jedina osoba u koju još uvijek imam povjerenje je moja mama. Ona je jedina koja je probdjela mnoge noći samo kako bi mogla biti uz mene. Ona me jedina nikada nije ostavila samu.
Zašto sam ju ostavila samu? Zašto sam došla ovdje: u meni strani svijet i okružila se ljudima kojima samo predstavljam smetnju svojom pojavom?
Ustajem iz vrućeg kreveta i približim se prozoru. Pogled baca na ulicu koja polako oživljava prometom. Uočim tatinu figuru s plavom kosom, uredno začešljanom otraga, kako ulazi u svoj auto i napušta kuću, ostavljajući iza sebe parkirno mjesto praznim, kao da sve što ostavlja je sasvim u redu.
Promatram kako cijeli svijet prolazi nesmetano dok jedna duša stoji nad prozorom svoje sobe i pita se zašto ne može biti poput svih drugih. Zašto ne može živjeti, nego se skriva u svojoj sjeni, uvijek sama i slomljena.
Udaljim se od prozora i okrenem mu leđa. Moje oči pronađu put do zrcala koje stoji oviješeno na zid. Ispred mene se nalazi rastrgana plavokosa djevojka, neuredne nepočešljane kose, lica blijeda i crvena od osušenih suza, velikih podočnjaka ispod krvavih plavih očiju.
Pokušava mi se osmijehnuti, ali ne može. Rana u srcu od jučerašnjih riječi još je sviježa, ali svaka istina nam zadaje udarac tamo gdje nas najviše boli, zar ne?
Nema oporavka od onoga što se nalazi u meni i izjeda me svakog dana malo pomalo. Ironično jest to što sam zaista vjerovala da sam se oporavila, da sam dobila bitku u borbi protiv same sebe, ali očigledno mi nije suđeno osjećati se normalnom poput ostatka ovoga svijeta.
Ja sam ta kapljica u moru drugih na koju nitko ne obraća svoju pozornost, no zašto i bi? Jedna kapljica ne čini more, isto kao što jedna lasta ne čini proljeće.
Život prolazi, ljudi stare, ali strah nikada. On se uvijek nalazi u blizini, možda iza ugla ulice ili iza zatvorenih vrata... Ali tu je i čeka svoj trenutak da ponovno nastupi i zavlada svojom žrtvom.
"Alex? Zašto si se zaključala?" čujem glas koji pripada Celeste. Nisam ni čula kada je pokucala na vrata.
Šutim. Moj glas je izgubio svaku snagu za borbom, spreman da se jednom za sva vremena utiša. Možda bi bilo i bolje da ga nisam nikad ni imala jer mi onda barem ne bi bilo žao što ga ne mogu koristiti.
"Alex?" ponovno začujem svoje ime, ali ne odazivam se. Umjesto toga, približim se krevetu i sjednem na njega, upirući pogled u zamišljenu točku na zidu i čekajući da Celeste ode.
Tišina ispunjava moje uši, ista ona kojom sam bila okružena i u svojoj sobi u Londonu.
Povijest se ponavlja.
Opet.
Iznova.
Mir. Jedino ono što ja trenutno trebam, ali ne mogu ga pronaći.
U glavi su mi urezane samo jedne te iste misli.
Nikada neću biti normalna.
Nikada neću pobijediti samu sebe.
Nikada neću pronaći unutarnji mir.
Nikada se neću izliječiti.
Zauvijek ću držati taj strah u sebi, ponašajući se pred drugima kako je sve normalno.
