( tako mi je žaoo što nastavak kasni, stvarno nemate pojma kako se osjećam zbog toga. No u ovih par tjedana se toliko toga izdogađalo... Ušla sam u neku vrstu depresije koja me hvatala cijelu prošlu godinu i bojala sam se da će me i ove godine pobjediti, ali Hvala Bogu nije. I kada sam pokušala pisati, to su bile tako glupe rečenice da bih uvijek samo izbrisala i krenula ispočetka. Još mi je cijeli ovaj mjesec prenatrpan testovima jer je kraj polugodišta i još sam krenula na vozački tako da stvarno ne stižem. Želim Vam se zahvaliti 4.73 K pregleda i 508 voteova, ljudi nemate pojma koliko mi to znači. Stvarno se trudim oko ove priče i želim da ispadne bolja od prethodne jer je ona prošla stvarno bila djetinjasta. Da ne duljim dalje, hvala vam na svemu ❤. Ostavite vote i svoje mišljenje. Koji usputni je uvijek dobro došao. Hvala na svemu. Volim vas 💜💜💜 )
/Alex/
Zrake sunca probudiše me iz čvrstog sna. Ni ne otvorivši oči, u mojoj glavi sijevne bol kakvu još nikada nisam do sada osjetila.
Ustanem se s jastuka i primim se za glavu, suzdržavajući se od jaukanja. Bol je neopisiva i ne mogu procijeniti gdje je točno njezin izvor. Kao da me netko mlatio po cijelom licu, tjemenu, čupao me za kosu...
Pokušam duboko udahnuti i shvatim da mi se želudac okreće. Zaboravim na bol u glavi i stavljam ruku na usta dok mičem pokrivač sa sebe i jurim prema kupaonici, koja mi se trenutno činila kao da je miljama daleko, a ne samo nekoliko koraka.
Ni ne otvorivši vrata, pohitam prema wc školjci, naginjući svoje lice prema dolje. U sljedećem trenutku izbacim sav sadržaj koji mi je bio u želucu, a u ustima osjetim onaj odvratni okus koji ostane nakon povraćanja.
"Alex!" poskočim i primim se za prsa. Celeste uleti u wc kada primjeti kako bespomoćno klečim na podu. "Jesi li dobro?"
"Bilo je i boljih dana", stavim ruke na svoja usta. Ponovno osjetim onu bol u glavi koja se ovog puta vratila jača i uronim ju u svoja ramena, sakrivši lice od Celeste koja pomakne pramen moje kose iza uha.
"Rekla sam ti sinoć da ne pretjeruješ s alkoholom, ali ti me nisi slušala", njen ton glasa je brižan, ali u drugu ruku opet optužujući. Možda sam je ipak trebala poslušati. Ali jučer sam se tako dobro zabavila da se nisam mogla kontrolirati.
Ali čekaj... što se jučer uopće desilo?
Pokušam prizvati sjećanja u misli, ali nije moguće. Sve mi je u nekakvoj magli. Sjećam se samo da sam se smijala onom konobaru i da sam plesala sa Celeste na podiju, ali sve drugo potpuno je izbrisano u mojoj glavi, kao da se nikada nije ni desilo.
"Oprosti", izdahnem i dignem pogled prema njoj koja me sa suosjećanjem promatra.
"U redu je", odmahne glavom. "Zapravo bih ja trebala biti ta koja bi se trebala ispričavati. Žao mi je što si morala slušati prepirku od mene i Justina sinoć. Trebala sam biti malo obzirnija", zbunjeno skupim obrve jer se ne sjećam baš nikakve svađe između njih dvoje.
"Kakva svađa?"
"Ne sjećaš se?" odmahnem glavom, postavši znatiželjna. Sada shvaćam ljude u filmovima koji su se pokušali prisjetiti onoga što im se dogodilo za vrijeme mamurluka, ali nisu uspjeli. Kao da je nastupila neka određena amnezija. Pokušavaš napraviti sve, ali svaki pokušaj je uzaludan i već unaprijed osuđen na propast.
"Možda je i bolje tako", razočarano izdahnem jer sam očekivala drugu priču.
Što se to sinoć dogodilo? Što mi je promaklo?
Celeste mi pomogne ustati dok ja razbijam još uvijek svoju glavu s pitanjima, iako znam da se neću uspjeti sjetiti.
Zašto se nisam zaustavila s alkoholom kada me Celeste upozorila nego sam tupila po svome? Tko zna kakve sam sve gluposti sinoć napravila.. Možda sam se čak i osramotila...
