Dvanaesto poglavlje

309 16 23
                                    

Čim moji napuste sobu, željno poljubim Nevena i još jednom se rasplačem. Ne govori ništa, plače sa mnom i pruža mi lep zagrljaj pun ljubavi i utehe. Volim ovog čoveka srcem i dušom. Zaista ga volim. "Ne plači ljubavi... prošlo je." šapuće mi misleći da plačem zbog sebe a nema pojma kako sam se uplašila za njega juče.

"Ne plačem zbog sebe, plačem jer mi je hiljadu ružnih stvari juče prošlo kroz glavu. Mislila sam da ti se nešto dogodilo i da sam ostala bez tebe."

"Imao sam problema na poslu a nakon toga nakačila mi se Sanja..." kako je rekao njeno ime tako sam se setila da sam u vezi sa oženjenim muškarcem.

"Šta kaže?" upitam tiho jer je previše čudan i tih. Kao da ima nešto da mi kaže ali ne zna kako.

"Sanja je trudna." izvali a ja kao opečena poskočim i maknem se od njega. Zeza li se on sa mnom? "Ne, ne pomišljaj na to. Nisam otac tom detetu, trudna je ostala u vreme kad sam ja otputovao na smenu." iako me to zaista malo umiri, znam da nevolji nije tu kraj. Samo nastavim da gledam u njega kao ludak. "Iako ja znam da nisam otac, ona tvrdi da ipak jesam i želi da uradi test. Kaže da je spremna da mi uzme polovinu imovine koju imam, saznala je za kuću u Valjevu..."

"Nevene kako nisi otac ako ona tvrdi da jesi? Valjda zna s kim je napravila dete. Ne zajebavaj se sa mnom nego pričaj istinu." opomenem ga već malo iznervirana. Nije Sanja valjda toliko luda da ne zna ko joj je napravio dete? Mada me od nje ništa ne bi čudilo, ko zna koliko njih ju je pregazilo. Overio je nije samo ko je na autobus žurio.

"Nisam otac tom detetu iz dva razloga, prvi sam ti već rekao, zatrudnela je kad sam ja uveliko bio u Ukrajini. Ne znam da se deca prave na daljinu, za to još nisam čuo. A što se tiče te druge stvari...." izmoreno reče i proguta knedlu.

"Ma nije li tako?" ljutito upitam. Ljubomorna sam i to kao pas, ne kaže li mi istinu zadaviću ga. "Koji je onda drugi razlog, zanima me jako?"

Duboko uzdahne i zgrabi moje ruke gledajući me svojim divnim prozirnim očima. "Obećaj mi da kad ti kažem ovo, nećeš pobeći od mene. Trebaš mi više nego što misliš ljubavi." glas mu drhti od neke meni nepoznate emocije, srce mi zalupa kao da mi govori da ga ne ispitujem više već mu poverujem ali jako želim da znam šta se to dešava u njemu.

"Obećavam." kažem kratko jer želim da čujem šta je to što njega muči i tera ga da misli kako ću ga ostaviti. Pa ne bih ga ostavila čak i da to dete jeste njegovo ali želim da znam istinu.

"Sterilan sam Minja. Uopšte ne mogu da imam decu." kako to kaže nešto se slomi u meni a vidim da se isto desilo i njemu. Ne kažem mu ništa na prvu već ga privučem u zagrljaj. Sada sam ja ta koja teši njega i mrzim što ga tešim za takvu stvar. Ideja o porodici s njim nije loša, ali daleko od toga da bih ga ikad ostavila jer ne može da ima decu. Mnogo loših stvari mora da se dogodi da bi otišla od njega. Meni je on dovoljan iako to u ovom momentu možda zvuči neobično jer svaka devojka sanja da bude majka... ali mogu da se odreknem čak i majčinstva samo da budem srećna s njim.

"Nema veze sunce, ja želim da budem s tobom po cenu svega što želim i volim, dokle god budemo bili srećni zajedno ništa drugo nije važno." u glavi mi se vrti samo jedno jedino pitanje, ko sve zna za ovo? Za njegovo... stanje. "Nikad neću otići od tebe. Ni po cenu života."

"Oduvek maštam o porodici, o deci... želeo sam da pokažem kako deca loših roditelja ne postaju i sami loši.. ali Bog je još jednom dokazao koliko mu nisam baš najdraži." makne se i rukom obriše okice koje volim najviše na svetu. Ne odolim već ga poljubim u nos što mu nekako izmami osmeh. "Ludo moje ženče." reče pa se nakašlje čisteći grlo.

"Meni si najdraži na svetu." pomazim mu lice. "I ti bi bio savršen otac. Ali ako je već tako kako je, ja ne želim decu. Želim tebe, da me uzmeš i nikada više ne pustiš." na te reči kao da se malo zamisli. "I ja te volim više od svih drugih. Oduvek i jesam."

Snažno zgrabi moje obraze pa me povuče u poljubac pun strasti i nežnosti u isto vreme. Hiljadu leptirića mi zaigra u stomaku i jedva postižem da ga ispratim. "Oženiću te veštice. I nikad te neću pustiti, nikada."

"Prosiš li me upravo?" zakikoćem se.

"Da. Hoćeš li da se udaš za mene, lutkice?" zaledim se na momenat a onda usne razvučem u osmeh i jako zaklimam glavom potpuno nesvesna onoga što se upravo dogodilo. Zaprosila me moja najveća ljubav.

"Hoću Nevene." kažem suznih očiju. "I nadam se da ovo nije neka tvoja šala."

"Nije šala. Ti znaš da se ja sa tobom ne šalim. Čuvaću te zauvek."

"I po cenu života?" izleti mi iz nekog razloga a on mi uputi pogled od kog se stresem. Toliko strasti u jednom čoveku. Kako je neko mogao njega da prevari.

"I po cenu života." reče i spoji nam usne u poljubac koji kao da znači da smo upravo sklopili dogovor. Taj poljubac prekinu moja braća i Svetlana.

"Fuj!" viknu onaj zajebant. "Kako možeš da se ljubiš sa ovim matorim?"

"Jebi se mali." zasmeje se Neven još uvek suznih očiju i obgrli me. Vid se uozbilji pa on i Mitar priđu strani na kojoj je sedeo Neven. "Izvolite mlada gospodo?"

"Ustani." Mitar zareži a Neven ga posluša. Stane pred njih dvojicu odlučno i spremno. "Zavrnuću ti muda bude li zaplakala zbog tebe."

"Jednom smo to zaboravili da kažemo misleći kako je taj momak bio ozbiljan. Ali obećavam da ćemo ti se usrati u život ako je povrediš." večiti zajebant i dvorska luda naše porodice me iznenadi ovim rečima. Od Mitra sam i očekivala da će zauzeti takav stav ali od Vida iskreno i nisam. "Jel ti jasno?"

"Ostavite ga na miru." umešam se ali mi sva trojica daju znak rukom da se ne mešam više.

"Jasno. Obećavam da je neću povrediti." smireno kaže.

"Koliko si ozbiljan Nevene? Da li ti je zaista stalo do Mirjane?" i Ceca mu priđe.

"Zaprosio sam je." kaže i u tom momentu ih sve ućutka, pa čak i tatu, Željka i Veru koji su baš tada ulazili u sobu. "Toliko sam ozbiljan."

Uzmi me i ne puštaj (Mirjana & Neven)Where stories live. Discover now