•AKO IŠTA VRIJEDI•

43.dio

"Dobio je pobjedu u ovom meču, što hoće još?", doda pitanje a ja ga pogledam.

"A da ne dramimo, znaš ovdje ima toliko kamera koje snimaju i samo čekaju skandal.", kažem tiho podsjećajući na to da teško podnosim drame.

"Zbog tebe se i suzdržavam sve vrijeme.", šmrkne.

"Razbio bih mu nos, inače.", pogleda me.

"Andrej...", procijedim kroz zube.

"Što je?", nasmije se sarkastično.

"Pretjeruješ i nepotrebni su ti ljubomorni ispadi.", kažem mu.

"Ne pretjerujem već ne želim da se uživi u ovo. Ovo je nogomet, a ne želim da se miješaju posao i privatan život.", još jednom me pogleda prije nego se zaputi ka svlačionici.

"Ne mogu vjerovati.", priđe mi Izabel. Spustim Renata na pod I primim ga za ruku.

"Što ne možeš vjerovati?", pogledam ju.

"Čak i nakon skoro pet godina vas dvoje kao prvog dana - zaljubljeni.", spusti ruku na moje rame.

"Pa što? Trebali bi da se svađamo ili?", pogledam ju upitno.

"Ne, naravno. Samo što vi ne krijete emocije niti pred milijunskom publikom.", pokaže ka tribini.

"Najjače da se pretvaram.", povedem sina za sobom, a I ona krene za mnom.

"Što misliš da se vidimo ti, ja I naši dečki večeras u nekom od gradskih lokala?", pitala me je dok je doslovno trčala za mnom.

"Umorna sam.", kažem kratko.

"Jedino kod mene doma.", kažem joj.

....

"Opet naslovi.", progunđam zatvarajuci laptop. Uzela sam čašu sa vodom i popila gutljaj. Do kad će me jebeni novinari pljuvati ime i prezime svaki put kad priđem tom dečku? Točno mu se neću približavati nikako. Nikad ne znam kad će mi neki novinar prići s pitanjima o Gvardiolu.

"Gdje si?", okrenula sam njegov broj i odmah se javio. Kao da me je ocekivao.

"Dobro jutro, vozim.", reče.

"Zašto si budna ovako rano?", doslovno je devet sati. Što je tu rano?

"Ne odugovlači, Gvardiole.", viknem u slušalicu.

"Što smo živčani? To zbog one pobjede Sitija na vašem stadionu?", ruga se.

"Ha-ha-ha. Jako si smiješan, evo sve me boli uvo za tim", okrenem očima.

"Nego što je?", upita.

"Ti nisi vidio naslove o nama? Opet?", odgovorim pitanjem na pitanje.

"Koje točno? One od prošlog puta ili?", stvarno nije normalan i želi pljusku preko lica.

"Joško...", puhnem u slušalicu.

"Naravno da sam vidio naslove, pun mi ih je instagram DM.", kaže.

"I?", upitam čekajući da bilo što kaže povodom toga.

"Što i?", točno ću ga udariti. Tjera me da se posvađamo prvi put od kad se znamo. Onako muški posvađamo.

"Ti nemaš ništa reći? Tebi očito baš prija kad mi se miješaš u obitelj.", krenem nabrajati.

"Jao Lucija, stvarno se previše umaraš tim stvarima.", njemu je ovo samo umaranje?

"Ti očito ne znas kako funkcioniraju stvari. Koliko ljudi sad čita te naslove i misli si: ova cura se za jednog udala, a s drugim je češće u novinama nego s mužem u krevetu.", bijesna sam. Želim ga udaviti zbog ovoga  ponašanja.

"Dobro, da..", prizna da sam upravu, ipak.

"Ali ja i da probam da demantiram bilo što, misliš da će da povjeruju?", doda pitanje a ja okrenem očima.

"Mislis da će da svi ti silni novinari napišu: Joško Gvardiol demantirao: "Nemam ništa sa ženom Andreja Kramarića" , a ljudi koji citaju to da u to vjeruju... daj Lucija...", nastavio je da govori.

"Znaš što... jebi se i ti i novinari i svi!", vikala sam u slušalicu, nekontrolirano. Prekinula sam poziv prije nego je išta rekao. Preko glave mi je svega ovoga.

...

Čujem hihotanje i šapat koji govori: "tiho, mama spava."  Osjetim kako me nečije usne dodiruju po obrazu i prije nego otvorim oči već znam tko je pored mene. Pokušavam da se vratim u normalu kako ne bi shvatio da sam budna, no opet osjetim sitni poljubac u isti obraz.

"Probuditi ćemo je, ajde.", čujem Andrejev šapat i tek tad otvorim oči.

"Kakvo jutro, Bože.", protegnem se u krevetu poput mačke a Renato pljesne rukama kad shvati da sam napokon budna.

"Htio je da vidi da li si budna i eto.. probudili smo te. Sori na tome.", ispricava mi se Andrej.

"Mama, idemo jesti.", primi me za ruku i počne vući da ustanem.

"Dođi, Reno.", izignorirao je Renatovo insistiranje da i ja ustanem, pa ga je samo uzeo u naručje.

"Spremit ću nam doručak pa idemo nas dvojica na trening. Važi?", pogleda ka Renatu koji samo klimne glavom.

"Meni jednu kavu, nisam gladna.", viknem ka njemu prije nego izađe iz sobe. Trenutke samoće sam iskoristila da obavim jutarnju rutinu, pospremim sobu i prosto se spremim za današnji dan.

U kutu sobe ugledam još uvijek neotpakirane kutije u kojima su se nalazile stvari za bebu.

"Doručak je gotov.", ušao je u sobu i s vrata rekao.

"Usput, prelijepo ti stoji ta haljina.", prokomentirao je ne skidajući osmijeh sa lica. Skenirao me je od glave do pete.

"Očajno izgledam, kao slon.", kažem nevoljko, komentirajući svoj izgled.

"Napuhala sam se, samo što ne eksplodiram.", dodam komentar a on mi priđe.

"Možda jer je tu naš sin koji treba uskoro da dođe na svijet.", spusti ruku na moj trbuh. To me vrati u realnost.

"Ma samo da se porodim i opet ću biti fit mama.", nastavim da se ogledam u ogledalu.

"Popodne imam ljekarski pregled.", pogledam ga.

"Treba li da idem s tobom?", upita a ja odmahnem glavom.

"Nema potrebe, bio si prošli put. Bolje budi s Renčijem negdje van. Otići ću sama.", rekla sam mu. Zaista mi paše samoća u zadnje vrijeme. Samo da ne mislim ni o čemu, već samo o sebi I svojim potrebama.

Utisci?