"Kako je Reno, nadam se bolje?", skrenuo je s teme s razlogom.
"Dobro je sad, nema uopće temperaturu. Jeo je također.", kažem mu.
"O hvala bogu.", napisao je.
"Čim dođemo u hotel, zovem te da razgovaramo.", dodao je.
"Naravno, čekam poziv nestrpljivo.", zaista to mislim. Želim da sam uz njega svaki tren, ali nije to lak posao.
Vrijeme dok me nije Andrej pozvao, iskoristila sam da bih nahranila sina, istuširala i njega, a potom i sebe, a na kraju mu pustila crtani film kako bih mogla da se malo posvetim sebi.
Taman sam kosu podigla u peškir kako bi se što bolje ispod njega osušila, prije no pređem fenom, pozvonio mi je mobitel. Očekivala sam Andreja, ali me je ipak pozvao brat.
"De si Lucee...", očito da je hodao kroz hodnike dok me je zvao, vidjela sam to jer smo na video pozivu.
"Evo mee doma sam, kad ste stigli u hotel?", pitam ga namijestajuci se udobno u fotelji.
"Ima pol sata, ako ne i više. Dijelim sobu s dva dosadna debila, Juranovićem i Gvardiolom koji ne zaklapa, ali ne zaklapa usta od kad smo krenili.", puhne u slušalicu.
"Što si neraspoložen, dušo?", cujem u glasu kao da je i premoren i neraspoložen iz nekog razloga.
"Nisam, samo idem kod tvog zaručnika jer smo se dogovorili da ćemo skupa na poziv kad te bude zvao. Preduhitrio sam ga.", zločesto se nasmije u kameru.
Pažnju sa poziva mi skrene zvuk sićušnih koraka i trčanja, a potom se na vratima dnevnog boravka stvorio Renato. Doslovno mi je dotrčao raširenih ruku.
"Tata...", pružio mi je ruke te ga uzmem u naručje.
"Nije tata, sine.", poljubim ga u obraz te se on izvrne i udobno smjesti u mom krilu.
"Već je naučio kako se čuje i vidi sa tatom.", prokomentirao je Borna napokon stigavši do sobe gdje se zaputio. Kao da prelazi cijeli Zagreb pješke. Toliko mu treba.
Sama pomisao da je i Renato od malo više od godinu i pol dana naučio da kad mi mobitel zvoni, da će na ekranu da se iscrta lik njegova oca, rastužila me je. Jedva čekam da još malo odraste, valjda bi trebalo biti drugačije sve, lakše.
"Kolko vas je.", zacuo se komentar Borne odmah s vrata u sobu.
"Kolko? Ne smaraj!", zacuo se glas Pašalića.
"Gdje je gospodin Andrej? Zbog njega sam dosao?", pitao je Borna.
"Da nećeš da ga biješ? Što je uradio?", ustane Majer sa kreveta i priđe mu te upadne u kadar.
"Nije ništa, na pozivu sam sa Lucijom.", ispravio ga je Borna ozbiljnim izrazom lica. Nekoliko dugih trenutaka je nastala tišina. Jedino što se čulo jeste povremeno zveckanje Renatove igračke koju je ponio sa sobom, koju doslovno nikad ne pušta iz ruku.
"Otišao je sa Modrićem do izbornika. Vratit će se veoma skoro.", prekinuo je Kovačićev glas tu, sad već, neprijatnu tišinu.
"Sjedni.", dodao je uputivsi te riječi mom bratu.
Razgovarala sam s ekipom neko vrijeme o svakodnevnim temama. Većina su baš bili umorni, pa ih nisam htjela ni zezati, kao što to obično radim. U jednom momentu se u njihovoj sobi pridružio i Josko.
"Mislio sam da si Andrej.", prokomentirao je Borna podižući pogled ka njemu.
"Zašto?", pitao je Josko sjedajuci pored njega.
"Eno Krame i kapetana Luke kod izbornika, razgovaraju o sutrašnjem meču protiv Turske.", odgovorio je sam sebi na pitanje.
"Zašto je zvao Kramarića, a ne tipa mene?", ljubomorno se Mateo ubacio u raspravu.
"A otkud znam, gdje ja da znam. Pitaj to Dalića i njegovu strategiju za sutra.", slegnuo je Joško ramenima te pogleda ka ekranu mobitela, sasvim spontano.
"Nikuda bez klinca.", uputio mi je riječi nakon što je vidio da mi se Renato doslovno objesio oko vrata i zaspao.
"Da, čekajući da vidi tatu, zaspao je.", ljuljuškala sam sina u naručju. Makar nema temperaturu više.
"Ajmo mi svatko svojim sobama. Spavanje!", potjerao ih je Mateo kako bi krenuli polako u svoje sobe.
"Kova, pošalji Andreja kod mene, čim dođe.", rekao je Borna povlačeći Joška za ruku.
"Neću.", narugao mu se Mateo.
"Seronjo.", uzvratio mu je Borna tim nimalo umjesnim komentarom.
"Zašto psuješ, Sosa?", pitao ga je Majer.
"Idem da spavam. Laku noć!", nije im odgovorio, samo su izašli on i Joško van sobe, zatvorivši vrata.
Trude se da doslovno svaki tren prenesu jer nisam sa njima. To mi se sviđa. Ma da neke trenutke ne bih da znam, niti bi tko da to sazna. Međutim, svi smo tu naši.
"Bato, idem ja isto da uspavljujem Renata, pa cu kasnije da se čujem s Andrejem.", kažem mu iskreno.
"Pozvat ću i tebe da se ispričamo kao ljudi.", dodam kratko.
"Debili su nam uzeli familijarne momente.", rekao je Borna.
"Previše psuješ.", preduhitrio me je Joškov komentar. Upravu je. Borna rijetko kad psuje, ali kad to radi ima baš razlog za to.
"Vidimo se dečki.", odjavim poziv, odložim mobitel pored sebe te odem sa sinom u sobu. Noćas ćemo skupa da spavamo, bas kao kad je bio skroz bebica mala.
Luce je bas sretna jer ima Bornu za brata, a Andreja za zaručnika, sve joj doslovno prenesu, svaki momenat. Usput, čini li se vama da se Jole promijenio? Ili je takav bio uvijek?🤔🤭
Hrvatska 🆚 Turska 🔜
Vote?
YOU ARE READING
•AKO IŠTA VRIJEDI•
FanfictionAko išta vrijedi, zar to nije ljubav? Druga sezona priče "Par minuta za nas" sa nešto drugačijom radnjom i mnogo više likova. 🤍 (Da biste ovu razumjeli u potpunosti bilo bi poželjno da pročitate prethodnu sezonu priče)
8.dio
Start from the beginning
