Neostvarena želja (Croatia)

Chapter 16.

„Duše moje, stigli ste", mama me je zagrlila čim sam se pronašla u velikom holu na aerodromu.

„Zdravo mama." Pozdravim je i poklonim joj poljubac u obraz.

„Lu, kako si narastao."

„Da bako, dvadeset centimetara u četiri mjeseca, koliko me nisi vidjela." Nasmijala sam se kao i oni na njegovu izjavu i pridružila im se na putu prema kući. Falio mi je London, mnogo.

„Kako ste putovali?" Upitala nas je mama kada smo sjeli u auto i krenuli.

„Jako dobro." Kažem joj i ne govorim joj više ništa jer se ona i Luke počinju prepirati već sada. Baš se vole. Hah. Nekih 40-ak minuta kasnije, mama je parkirala auto u dvorište. Izašli smo van i uzeli stvari iz prtljažnika. Na samom ulazu, čekao nas je tata sa Jadenom i Sophiom?!?  Od kuda oni?

„Ujo", Luke se zatrčao prema njemu i zagrlio ga onako muški i napravili su neki njihov pozdrav rukama.

„Soph", došla sam do nje i zagrlila je, a onda i tatu.

„Kćeri lijepa", jel' glupo da ja sada plačem? Mislim, stvarno su mi svi falili. Istina, dok sam bila u Londonu, dolazila sam im svakih par dana, ali par mjeseci ne vidjet ih i još kada u ovih petnaest godina zbrojimo koliko nisam dolazila preko praznika zbog vremena ili tako nečeg. Strašno!

„Hej tata, kako si?" Upitam ga i dobijem jedan veliki osmijeh od njega.

„Brielle Kennedy", začujem poznati glas iza sebe.

„Jaden Kennedy", kažem ozbiljno i nasmijem se odmah.

„Seko, falila si mi", zagrli me čvrsto kao stariji brat i poljubi me u obraz.„Ti meni nisi." Preokrene očima i uzme stvari da ih odnese u kuću. „Rose, Dani, Justin i El će sada doći. Tata radi roštilj." Kimnem glavom i sjednem na krevet kada uđem u svoju sobu. Jaden me ostavi samu da se umijem i presvučem od puta. Počnem pogledom ići od kuta do kuta ove velike sobe i sjetim se prošlosti. Justina, mene kao malenu djevojčicu kako se igra sa lutkama ... Nasmijem se tiho i ustanem se. Uzmem cvjetnu ljetnu haljinicu i odem u kupaonicu da se presvučem i umijem. Obavim to kroz nekoliko minuta i kada se vratim u sobu, pronađem svoju malenu princezu kako gleda kroz prozor.

„Elizabeth?" Pozovem je i ona se okrene. Čim me ugleda nabaci svoj predivan osmijeh kojeg je pokupila od svoje majke i zatrči se prema meni.

„Teta Bri, kako si mi falila", baci mi se u zagrljaj i ja koliko sam spretna skoro se razvalim na sred sobe, ali uspjela sam ostati na nogama.

„Hej malena, kako si? Kada ste stigli?" Uzmem mobitel sa police gdje stoje moje omiljene knjige i skupa sa njom izađem van.

„Upravo sada. Rekli su mi da si ovdje u sobi." Kimnem glavom i poklonim joj osmijeh.

„Kako si samo narasla. Sigurna sam da već imaš nekog dečka iz razreda, ha?" Pogledam je i vidim kako je spustila glavu i nasmijala se. „Znači, postoji jedan. Kako se zove? Ha? Pa moram sve znati."

„Zove se Marco, ali ne ide u moj razred i nemoj tati da ništa spominješ. Znaš kako se ponaša kad su dečki u pitanju." Nasmijem se na glas kao i ona i izađemo na terasu. Ugledam Justina kako stoji pokraj tate i Lukea sa njima. Lijepo ih je vidjeti skupa. Nasmijem se na taj prizor i mahnem Justinu kada se okrene prema meni.

„Brielle, hej." Dođe do mene i zagrli me. „Kako si?"

„Dobro sam, kako si ti?"

„Odlično." Nasmijem se i zajedno sa El legnem na ljuljačku u vrtu i počnemo pričati o Marcu.