Lammija ŠejlaZvijer*ZAVRŠENA*2

Nedostaješ mi anđele

"Rekao sam ti Nur, mamica je bolesna i spavat će još malo.", lažem je svaki dan od kako je postajala radoznalija i postavljala pitanja. Spustim je na krevet pored Lammije, a ona se automatski sagne do Lamijinih blijedih i upalih obraza, zvučno ih ljubeći. Pomiluje, kao ja nekad, njen maleni mladež iznad usne. Svaki put nova navala bola sruči mi se na leđa od prizora preda mnom. Zvuk monitora iznad Lamijine glave pošalje million alarma do mog mozga, istrčim na hodnik dozivajući sestru i doktora. Ulete za mnom i prilaze, dok podižu i predaju mi Nur u naručje. Pregledaju Lamiju, dižu njene kapke i uspoređuju vrijednosti na monitorima sa njenim kartonom.

"Nema nikakvih promjena gospodine Handžiću. Žao mi je.", doktor mi nakon pregleda kaže i napusti sobu.

Lažna nada, još jedna lažna nada kao i prije godinu dana. Samo malo, sine mi kao da mi je neko šapnuo, isto se desilo i prije točno godinu dana, zažmirim jako tiskajući oči i nijemo se pomolim Bogu, želim da je ovo neki znak. Moj anđeo nas čuje, ona zna da smo mi tu. O Bože! Zadrhtim pa priđem s Nur do njenog kreveta i sjednem smještajući našu malenu sebi u krilo.

"Anđele znam da nas čuješ. Jedina moja još uvijek te čekamo, ja te čekam mila. Probudi se zbog mene, NE probudi se zbog nje. Zbog naše Nur! Znaš zašto sam joj dao to ime anđele? Zato, jer mi je nakon tebe ona jedina svjetlost koja je ostala u životu. Nur znači svjetlo. Bila je jedino svjetlo koje me držalo da ne poludim. Draga moja hajde, hajde jedina otvori oči. Ostaćt ću željan tih tvojih zelenih livada, otvori ih da pogledaš u oči naše Nur. Živi za nas anđele, jer mi ćemo te čekati zauvijek, do vječnosti...", pustim suzu da klizne, a malena rukica obriše mi je svojim dlanom.

"Memoj pačeš tata."

"Neću mila, neću", poljubim njenu malenu rukicu "Hajdemo cvrčku moj.", ustanemo, pa krenemo prema vratima i prije nego izađemo, okrenem se još jednom da je pogledam na tom bijelom, ogromnom krevetu kako krhka, beživotno leži i kažem "Vratiću se anđele".

Stigli smo na zabavu u punom jeku, na vratima zateklo nas je more balona. Plavi su bili izmiješani sa crvenim, a zeleni i žuti visjeli su sa stropa. Nur je cičala kada je ugledala prizor pred nama i čim sam je spustio da njen hitre nogice dotaknu pod, otrčala je do velikog dvorca na kojem su djeca skakala. Dino doletio do mene i frajerski me pozdravi udarcem pesnice o pesnicu, razbarušim mu kovrdžavo gnijezdo na glavi i ispratim pogledom kako se pridružuje ostatku dječice, tako brzo rastu. Pogledom potražim Lajlu i Saida, skeniram vaspitačice iz vrtića koje su raspoređene da čuvaju djecu i uputim se u dio za odrasle.

Tapšanje po ramenu zaustavi me u koraku i okrenem se Taman da se susretnem sa dva plava oka, koja nikako nisam želio vidjeti na današnji dan. Dvije godine već izbjegavam kontakt sa ljudima, osim Šejka, mog Dine i Lajle. Njima sam dozvolio da mi budu jedina podrška i pomognu u odgoju moje kćerke, a sada Bog očito ima druge planove kada je baš nju na današnji dan posla ispred mene. Da nije taj dan poslala tu jebenu poruku moja porodica bi bila sretna, ja bih se potrudio da bude kao što sam i želio to jutro kada sam se vratio u stan. Međutim sudbina kurva je imala neke druge planove.

Eh sudbino kučko sa visokom cijenom...

"Hej Tomo, jesi dobro?", vidno tužno me upita, na što samo slegnem ramenima.

"Život ide dalje, moraš zbog svoje malene da...", prekinem je i unesem joj se u facu.

"Život jebeno ne ide dalje Naida! Ko god da ti je to rekao jebeno te je slagao!!! Moj život je stao onog jutra kada sam na Otoci ugledao svoj smrskani auto, u kom su bile moje cure ispod šlepera. I zato ako nemaš ništa pametno reći, onda bolje nemoj ni pričati!", izderem se i okrenem s ogromnom knedlom u grlu, jer da sam izgovorio samo još jednu riječ, ne da bih zaplakao, već bih vrištao i pokidao grudi da dođem do srca kako bi me prestalo ovoliko boljeti. Kidao bih ga dok potpuno ne iskrvari, ako bi mi tu vratilo onu moju, jedinu. Mog anđela.