Lammija ŠejlaZvijer*ZAVRŠENA*2

Dani sreće

"Ponovi!", okrenem se i gledam u njen potiljak "Ponovi jasno i glasno!", prkosna kakva jeste okrene se i dere mi u facu "NEMOJ OTIĆI!", spusti pogled "Samo ne idi", ponovi još jednom dok joj glas podrhtava. Priđem joj i zagrlim oko ramena kada osjetim da joj ramena podrhtavaju.

"Šššš.. nemoj plakati. Zašto si otišla ludice?", i odmah mi je čitav svijet obojen kada je držim na grudima.

"Ne znam, kada sam vidjela da te jutros nema kraj mene, ne znam...", šmrcne, "Mislila sam da si se predomislio, da...ma ne znam iskreno što sam mislila, sve što znam je da sam pokupila svoje stvari i napustila tvoj stan i vratila se kući."

"Naš stan! Napustila si naš stan.", kažem, a osjetim kako se lomi i ne zna što da kaže.

Povedem je do njenog dvosjeda i sjednemo jedno na nasuprot drugom, obrišem njene mokre obraze i poljubim slane usne.

"Živjet ćeš sa mnom i ne prihvaćam ne kao odgovor, ta opcija ne dolazi u obzir.", klimne brzo glavom i zagrli me jako.

"Hajde pakuj se idemo kući.", uhvatim je za ruku i povedem do vrata koja sam vidjeo u hodniku, pretpostavljam da su od spavaće sobe.

Čekam je dok pakuje garderobu u kofer i mislim se kako zapravo jako malo znam o njoj, a vjerujem da joj je mrvica ispričala o meni sve, možda čak i broj cipela koji nosim.

"Ono večer u Coloseumu nisam saznao kako se prezivaš.", slegne ramenima i nastavi ubacivati stvari. "Moraš mi ispričati o sebi malo, kad skontam ne znam ništa o tebi. Možeš biti i serijski ubica, ja blage vez nemam.", priđem joj i obgrlim s leđa, pogladim ono malo ispupčenje u dnu njenog stomaka. "Nas troje anđele, bit ćemo sretni.", izjavim da potvrdim ono što srcem želim.

"Obećavaš?", pita me i nagne glavu u stranu.

"Obećavam!", Iskreno srcem sam obećao da ću se potruditi za našu sreću, ali nisam znao da ona krije svoju prošlost kao zmija noge, a njena prošlost natjeraće me da prekršim dano obećanje. . .

***

Ako je život mogao biti savršeniji od onog koji sam trenutno živio, nisam želio da znam jer sam bio zadovoljan sa ovim kakav je sada. Znala je i sastavila je djeliće mog slomljenog srca, a da se ožiljci ne vide. Utrljavala je svoj melem na moje rane utiskivajući se tijelom o mene i jebeno sam je volio zbog toga.

Sjedimo kod arapčića i mrvice u stanu slaveći saznanje da će dobiti blizance, bilo je to veliko iznenađenje za sve nas. Njen sedmomjesečni stomak izgledao je kao ogromna lopta koja stoji pred njom, a ona onako sitna jedva se kretala tjerajući nas sve na smijeh kada bi nam svaki put uputila ljutiti pogled. Said ju je maksimalno razmazio, jer je loše podnosila drugo stanje, još uvijek je povraćala, a noću nije mogla da spava pa smo svi tolerirali njene promjene raspoloženja. Dino je sve više vremena provodio u mom stanu i zapitkivao kako to da će imati odjednom tako puno beba.

Za razliku od Lajle, Lammija je odlično podnosila trudnoću i njen šestomjesečni stomak nije bio tako velik, pa je još uvijek radila u vrtiću i pjevala u Coloseumu. Pogladim njen ispupčeni stomak i namignem joj pa pokažem glavom da pogleda u Dinu koji svojoj mami pokušava objasniti zašto ne može dobiti dva brata, već da želi brata i sestru. Lajla je skoro na rubu suza, kada Lammija odluči da spasi situaciju.

"Dođi maleni.", pozove ga, "Mama će ti roditi dva brata s kojim ćeš moći da se igraš i ganjaš, a ja ću da ti rodim seku, ok?", zaplješće svojim bucmastim rukama i poljubi Lammijin stomak.

"Keko ja sam Ino i čuvat ću te.", obrati se njenom stomaku, pa otrči u svoju sobu.

Svi se nasmijemo, a Lajla oblikuje usnama jedno 'hvala' i odgega se do kupatila, vjerojatno na još jednu turu riganja. Periferno vidim kako me Said promatra.

"Kažite vaše veličanstvo, zašto me tako promatrate?", uživam da zajebavam ovog lika i još mu namignem, jer znam koliko to mrzi.

Kao i uvijek zakoluta očima na moje namigivanje, pa mi se naceri kao dijete na tuti. S vremenom smo izgradili neki korektan odnos i trudimo se obojica za Lajlino dobro ne podbadati jedan drugog.

"Kad će svadba Handžiću?", upita sa zlobnim osmjehom, pa on meni namigne ovaj put.

Jebeni arap!!! Zbog njegovog pitanja sav sam se ukočio i bijesno ga gledam, a pojam nemam što da mu odgovorim i da li da uopšte pogledam u Lammiju. Samo što ne skočim preko stola i ne udavim ga golim rukama kada Lajla ušeta iza njegovih leđa u sobu.

"Što pitaš šeiče? Da im nećeš ti platiti svadbu?", Lajla potpali vatru iza njegovih leđa.

O Bogo, je li ovo noć podjebavanja Tome?! Jezik mi se svezao u čvor i ja sam slika bez tona.

"Mi smo zadovoljni i sadašnjom situacijom", Lamija pored mene razbije tišinu i preplete prste s mojima, pa mi šapne na uho, "Hoćemo li kući? Malo sam umorna.", pogledam je iskosa i znam da joj nije lako, ali joj se toplo osmjehnem i pogladim drugom rukom njen obraz.

"Idemo anđele, idemo..."

Pozdravimo se sa Dinom u sobi, a zatim nas Lajla i Said isprate do predvorja. Na putu do stana Lammija nije progovorila ni riječi i na moje pitanje je li sve u redu samo je odgovorila da je umorna.

U stanu situacija nije bila ništa bolja, istuširala se, obukla svoju roze pidžamu na tufnice i prije deset otišla na spavanje. Znao sam da ju je Saidovo pitanje potreslo do srži, jer ja nisam imao odgovor na njega, ali kako da joj objasnim da se bojim. Kako da joj kažem da ne želim brak, da mi se više dopada ovako kako jeste, kako da joj objasnim da se bojim još veće sreće i da zato ne želim ništa dirati.

Jutro nije bilo ništa bolje, našu rutinu koju smo stvorili po prvi put je narušila i bez da smo podijelili nes otišla je na posao. Naša sreća se okrnjila kao fasada na zidu, a ja nisam znao što da radim, ali sam znao jednu stvar da kada se fasada krene ljuštiti ne ostaje na malenom rascjepu, nego se širi dok se potpuno ne oguli...