Poglavlje 8

1.8K 162 17
                                    

Kroz maglu je čula Miu kada se probudila. Ubrzo zatim i Magdalenu kako je ubeđuje da se obuče.
Nije imala snage da ustane s Mladenovog kreveta, svaka ju je kost bolele, a spečena, sasušena krv joj je iritirala kožu.
Miu više nije čula, ali je čula crtame filmove i uzdahe uz radne sobe.
Na njih je odavno navikla, ali se seksa generalno ne samo odvikla već i odrekla.
Nadala se da je pijan. Da mu neće pasti na pamet da je nakon tri godine ponovo poseduje, ali ne, Mladen je morao da potvrdi teritoriju.
U njemu nije naišla na samilost ili razumevanje, još manje je naišla na nežnost, ono što je trebalo biti vođenje ljubavi u njenom slučaju završilo se kao silovanje. Mladen drugačije nije umeo.

"Nemoj... Molim te..."

"Gazdarice, odvešću vas u kupatilo."

"Posle odi u apoteku", govorila je iapod glasa dok su je tuđe ruke kupale "I pozvaćeš jednu moju poznanicu."

"Naravno, gazdarice..."

Magdalena je ubrzo izašla iz Mladenove sobe, te povela Miu u šetnju. Za njom Mladen je krenuo van i nadala se da se nikada više neće vratiti. Da ga biti neće!

"Pozovi ovaj broj. Žena se zove Nesa i kaži joj ... Ona je poštena... pravična... pomoćiće", jedva je govorila dok se vraćala na krevet, da smiri drhtaje dok se Draginja ne vrati iz apoteke sa hitnom kontracepcijom.
Makar Miu koštala brata ili sestre, Mladenu neće roditi drugo dete. Nikada!

"Kako si?"

"Živa, a mrtva Natalija. Žao mi je, nepromišljeno sam vas uvukla u svoj život."

"Nemoj! Videla bih te sutra, a ja sve vidim. Pomoćićemo ti."

"Samo te molim, ako se slučajno pogorša, spašavaj moje dete. Neću da se monstrum brine o njoj!"

"Ne brini ništa, Simona. Ne brini ništa..."
Telefonski poziv je bio gotov, a Simona na ivici snage.

Upravo je to bio razlog za brigu. Što je više ljudi znalo koliko je povređena to je za Simonu i Miu bilo teže da opstanu. Teže da sakrije činjenicu da od početka kreće tortura, da se maltretiranje dešava od početka...

Dan je lagano odmicao, veče je obećavalo novu bol, ali Mladen se nije vraćao kući.
Magdalena je poput mišice koračala kroz kuću, Mia je bila zadivljujuće mirna.

"Ja idem, prijatno veče", iskeženo je pogledala u Simonu, očima šarala po njenom telu tražeći bilo kakvu potvrdu njene boli.

"Sutra u isto vreme!", naglasila je strogo, i rukom samo mahnula.

Ispred nje je bila prekratnica, tračak mogućnosti, jedna labava šansa, ali ipak šansa. Mogla je da spakuje najosnovnije i krene s detetom daleko, a mogla je i da se sakrije na otvorenom. Mogla je da pokuša.
Mia je dremala kada se čuo zvuk otključavanja vrata i Mladenovi koraci prekinuli su blaženu tišinu. Nemir je zamenio spokoj, Simona se stresla.
Ležala je u svim krevetu do guše pokrivena tankim ćebetom, disala je plitko i skoro nečujno, trudila se da smiri sebe i sakrije strah.
Udarac u vrata, saplitanje i obaranje stvari po hodniku dali su joj do znanja da jeste pijan. Ovog puta, zaista.

Telefon je zapištao diskrtnu melodiju i poruka koja je stajala ispisana na displeju naterala je da zaplače.

Koju reč traži?
Ko je osoba koja zahteva od nje da Kaže samo reč?
Ko je taj muškarac koji joj se iz prošlosti poput bumeranga vraća i ponovo je u najgorem trenutku njenog života hrabro pronalazi?

Šta želiš od mene?, mala je bila šansa da na poruku bez pošiljaoca uspe da odgovori, ali i za tu se slamku čvrsto uhvatila.
Nada...
To je ono osećanje koje drži razbijenu čašu u jednu celinu, to je ona sekunda pre nego se sva tečnost prolije. Nada, to je ono na šta je položila  sav ulog, nada... Razlog zbog kog je preživela.
Nadala se da će je oštećenje vratiti roditeljima. Nadala se da će suze u njenim očima omekšati očevu savest. Nadala se da će rođenje deteta ublažiti Mladenovu narav. Nadala se... Da će sve žene koje su mu paradirale kroz krevet biti dovoljne da zaboravi na nju.
Nadala se...

Zvuk iz kupatila je uzihnuo, a mesto nade je zauzeo strah.
Iskonski strah, strepnja za sopstveni život, za život rođenog deteta...

"Moja lepa, nesposobna žena... Spava! Frigidna kučka u najlepšem pakovanju", obilazio je oko Simoninog kreveta nezadovoljan što je pokrivena do grla.
Imao je drugačije planove za nju.
Hteo je da joj kupi zlatni kavez i u njega je smesti. Da bude uvek lepa i nasmejana, da mu mušku decu rađa. Hteo je da ga kući čeka vlažna, uvek raspoložena, uvek pristupačna, pokorna.
Hteo je sve, a dobio je hladnoću dodira i jedan mlaki poljubac.
Dok je on grizao njene usne, njene grudi i prste zabijao u njene kukove, Simona je ležala hladna poput kamena, bez pokreta, bez odgovora.

"Moja žena koju boli uvo što imam druge žene!", povisio je glas, ali odgovora nije bilo...
Ležala je na svom dlanu, čvrsto zatvorenih očiju kao u najdubljem bajkovitom snu.

"Moja žena, koja je bila svačija!", spotakao se na tepih i uz psovke ostao da leži na podu....

Čula je kako iz režanja prelazi u blago hrkanje i znala je da je zaspao. Na podu, pijan kao krpa, slomljem kao pas.
Izvukla je utišan telefon sakriven pod ćebetom i pogledala u ekran. Poruka od nepoznate osobe više nije bilo.

Čemu se više nadala?
Da će poruka stići, a pošiljaoca nema?
Da će je stranac prigliti i spasiti, a rođeni su je se odrekli?
Da će napokon pronaći svoje parče plavog neba?
U trenutku kada je Mladen spavai na podu, jedino čemu se nadala bilo je da doživi jutro.

Ustala je iz kreveta i polako, uz tešku muku ga smestila u svoju postelju. Ako ga ostavi na podu, znala je, sav njegov bes će biti usmeren na nju. Pogledala je kako izgleda spokojno, možda, ali možda da ga nije poznavala bi mogao da je prevari. Vuk u koži jagnjeta.
Pogledom je prešla po svojoj sobi i pronašla idealno mesto. Iz garderobera je izvukla najosnovnije stvari, spakovala ih u manju putnu torbu, zatim torbu sakrila. Isto je učinila i sa Miinim stvarima.
Čekaće...
Sačekaće prvu sledeću priliku i ugrabiće je sa obe ruke.
Nadu nije gubila...

*******

"Tečo, ti ne znaš kako je zvučala preko telefona!"

"Poslala si joj poruku? Na isti način kao što je to radio Liam?"

"Jesam, tečo. Šta ćemo sada?"

"Sada sačekaj do jutra. Verujem da si joj dala dovoljno tema za razmišljanje, a ja ću da pripremim ostalo."

"Kako?"

"Ne brini, devojčice. Ne brini. Ona je pametna, neće joj dugo trebati."

"Misliš da će pozvati tetku?", Natalija je pogled preselila s Mihajla na Nesu i videla je da se njih dvoje ne šale, ni malo "Nisi rekao Liamu? Poslao si ga van, samo tako?"

"Nisam mu rekao, a ako razmisliš malo bolje i sama ćeš shvatiti zašto. Uskoro će sve biti kako treba, pusti samo da svane. Nov dan donosi novu nadu, uvek je tako devojčice..."


💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖

Kazna za nadu (drugi deo)Where stories live. Discover now