Poglavlje 1

4.2K 176 34
                                    

Mračnom i vlažnom ulicom odjekivale su ne tako visoke potpetice. Koračala je brzo, koračala je sigurno, žurila je da što pre stigne do parkinga i svog automobila.
Kiša je pretila da svakog trena otpočne svoj ponovni potop, vazduh je mirisao na ozon, ljudi su mirisali na zlobu.
Velika kišna kap ju je pogodila po korenu nosa, kada je kožnu fasciklu spontano podigla preko glave, a drugom rukom pomerala brisač vetrobranskog stakla automobila.
Mislila je da je još jedna reklama lokalnog poruči i pokupi restorana, ali hartija je bila skuplja, deblja i svakako nije bila masna i šarena.
Na belom, debelom papiru, crnim mastilom pisala je poruka, ali nije mogla da je pročita. Strah koji je obmotao oko struka, paralisao je svu njenu percepciju i neposredno pre nego što je pljusak ponovo krenuo, ušla je u svoj automobil.

Ispijala je svoje piće u klubu "Sin". Grešno, zavodljivo i enormno uzbudljivo iskustvo je bilo pobeći od svih i otići negde, negde gde nikada ranije ne bi ni pomislila da ode.
Ceo klub je odisao stilom. Tamna se ukrštala sa svetlom, efekti dima davali su mističnu notu zelenkastom svetlu koje je vibriralo po crnoj podlozi.
Sedela je za šankom, potpuno sama, vrteći u prstima slamčicu soka, trudeći se da ne privuče ičiju pažnju, a opet u crnoj bodi majici i farmericama visokog struka, raspuštene tek ofarbane vatreno crvene kose, upravo je tu pažnju privlačila.

"Jesi li za ples?", upitao ju je muški glas, mučni mek, skoro pa ženskasto zvonak.

"Hvala, ali čekam nekog", odgovor za malo pa uvežban, ali više puta iste večeri izgovoren.
Odbila je nekoliko poručenih pića, dva poziva za ples i jedan za neverovatne seksualne usluge. Svaki put, uz osmeh rekla je da čeka nekog, iako je znala da tog nekog neće dočekati.

Trebalo je puno hrabrosti da se pojavi te večeri baš u tom klubu. Na jedinom mestu u celom gradu gde je konjica, policija, vojska i ostali koji se mogu angažovati ne bi tražili.
I ne bi tražili vatrenu crvenokosu na visokim štiklama u dubokim farmericama, već bi tražili smernu plavušu, obučenu kao Grejs Keli, sa naočarima na svom nosu.
I ne bi tražili psobu koja sedi za šankom, već bi tražili devojčicu, Alisu u nekoj zečijoj rupi. Možda u zadnjem redu bipskopa, gde romantičarski izdiše uz crneo beli maraton filmova i Kazablanku. Možda bi tražili izgubljenu Diznijevu princezu kako hrani golubove u parku. Možda bi...
Ali je ne bi našli...
Poslednji bunt poslednje princeze sa ugovorenim brakom.

"Možda taj neko ne zaslužuje da ga čekaš?"

"Hvala na ponudi, ali sve što je dobro, vredi čekati", malo drugačiji odgovor, na drugačije putanje, a zatim se osmehnula i okrenula.
Ostala je zatečena crnim očima pod crnim šiškama muškarca u crnoj košulji koji parira samom đavolu.
Njegov blagi osmeh otkrio je rupicu u obrazu, a prekrštene ruke na grudima tvrdile su da je svet pod njegovim nogama, a svaka žena tek krhki cvet u njegovim rukama.

"Možda treba proveriti prioritete?"

Spustila je pogled s njegovih očiju i smelo mu prošarala po čvrstim grudima napetoj crnoj košulji na širokim ramenima i pantalonama koje su mu stajale kao da se sa njima rodio.
Odisao je elegancijom i prefinjenošću, iz njegovih očiju isijavala je zabavljenost pod velom opasnosti.

"Možda treba posložiti skalu šta vredi, šta ne vredi...", podigla je obrvu i ponovo pogled usresredila na njegove oči, iako su joj meke usne delovale i više nego primamljivo.

"Možda sve treba poslati tamo gde zaslužuju i životu dati novu šansu?", pružio joj je ruku, koju je prihvatila bez oklevanja, uz kratak komentar da je savršeno u pravu...

Njegov jezik je krstario među njenim usnama i istraživao mokru vrelinu  njenih usta.  Dlanovi su mu skliznuli  preko njenih ruku do šaka  i povukao  ju je  prema  krevetu, pažljivo hodajući unazad. Način  na  koji se pribijala uz  njega, mogao mu je reći  da je skoro spremna, ali njegova lenjost u pokretima otkrivali su joj da je nežan, a opet strastven ljubavnik, baš onakav kakvog je htela.
Zadirkivao je isnama, prstima, dahom. Nosem joj je očešao vratnu žilu osećajući kako joj puls ubrzava dok je prstima priprema za sebe.

"Molim te... Treba mi... Blizu sam, a ne želim da svršim bez tebe", glas joj je bio tih, skoro pa nečujan i gubio se u sitnim dahtajima i plitkom disanju...

Kombinacija njega ispunjavajući  joj  želju u isto vreme kad joj je ispunio  telo bila  je  tako  neočekivana,  tako  izuzetna. Nije  osetila bol  za  koji  joj  je rečeno da će je osetiti  prvi  put.  Sve  što  je  osetila  je bio on; njegovo srce je kucalo u divljačkom ritmu dok je celo telo izvijala dočekivajući svaki prodor, osećajući vatrenu kuglu koja joj se u utrobi formirala.
Zarila je prste u njegovu crnu kosu gutajući njegov dah, gušeći sopstveni krik i onda je uhvatila onaj trenutak kada je bio i najranjiviji, a opet okupan spoznajom.
Ona mu je pripala cela.
Skoro da je pao s njene desne strane, borio se za dah, i dalje zagledan u te ružičaste usne i svetlucave oči. Usne koje su grešno ljubile i odavale potpuno drugačije od realne situacije. U oči koje nisu bile suzne ili tužne, a opet su sjajile posebnim sjajem.

"Kako ti je ime?"

"Neka ostane na tome, u redu?", podigla se na laktove, zadržala pogled na njegovom licu sekund duže i na kraju ustala s kreveta.
S lažnom hrabrošću prošetala je svoju golotinju u potrazi za garderobom i u najvećoj tišini se obukla.

"Laku noć, stranče", poslala mu je poljubac kada je njena šaka dotakla kvaku.

U hotelskoj sobi, nered ostao za njima, bio je grubi podsetnik na noć koja se desila i obeležila ih oboje, na duže, duže vreme. U hotelskoj sobi, devojčica je postala žena, a jedan muškarac je izgubio svoje srce....

Napokon je smogla snage i pogledala u papir dok je kiša dobovala po limenom krovu automobila. Neumorno je padala, podjednakom brzinom kao i suze jedne žene.
Sećaš se našeg greha?, pisalo je jasno, pisalo je čitko i samo su tri osobe za njega znale.
Ona...
Nepoznati...
I nepoželjni...

💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖💖
Na zahtev publike!
Liam...

Kazna za nadu (drugi deo)Where stories live. Discover now