Još samo par ulica i napokon je doma. Bio je zadovoljan sa onim što su napravili danas. Jedino što ga je smetalo je to što se Betty nije javljala da pomogne napraviti psihološki profil onog luđaka.
-A dobro, sutra će se javiti pa ćemo i to riješiti.- razmišljao je Tim na glas.
Nakon par trenutaka došao je doma. Sparkirao automobil pred kućom i duboko udahnuo.
-Dobro, sad u kući nema posla. Malo odmora od svega ovoga, a sutra ispočetka.- Ušao je u kuću.
-Halo, ima li koga?
-Hej, napokon si došao, skoro sam zaspala čekajući te. -pozdravila ga je žena
-Djeca već spavaju?
-Da da. Nemoj ih buditi, jedva su zaspale.
-U redu. Kako je bilo danas?
-Dobro, običan dan, ko i svaki drugi.
-Ma, dobro je to, samo da se ne dešava nešto čudno.
-Ustvari...
-Što je bilo?
-Došao je jedan mladić, donio je pismo, nije rekao ime, rekao je da je u vezi posla i da ćeš znati kad pročitaš.
-Mladić? Gdje je to pismo?
-Evo, tu pokraj telefona.
Tim je uzeo pismo u ruku. Nije dugo čitao, samo par riječi. Žena je gledala kako se njegovo lice mijenja.
-Dragi, što je bilo?
-Taj, taj mladić. Kako je izgledao?
-Pa, normalno.
-Kako je izgledao?! Reci mi!
-Tim, što se dešava.
-Viši, kraća crna kosa?!
-Ja, ja, neznam.
-Sjeti se. Sjeti se!
-Ja, mislim da je. Mislim da je.
Tim je krenuo u svoju sobu. -Uzmi, uzmi ovo, ja moram u postaju. -Govorio je dok je izvukao pištolj iz sefa -Ne otvaraj nikome vrata. Pištolj nije samo za samoobranu. Draga, ako taj čovjek ponovo dođe. Upucaj ga. Je li ti jasno? Upucaj ga.
-D-D-Da, u redu. Jasno mi je.
-Dušo, volim te. Pazi na sebe i djecu. Doći ću što prije. U redu?
-U redu.
Tim je izjurio iz kuće, preletio je pogledom po susjedstvu. Nije vidio ništa čudno. Sjeo je u automobil i krenuo prema postaji. Brzo je vozio da dođe što prije. Znao je da su Bob i Mike još tamo. Dovršavaju današnji posao. I oni su ga shvatili ozbiljno kao i Tim. Sada će ga shvatiti još ozbiljnije.
-Neće se miješati u moju obitelj. Nikada. Nikada!- sam sa sobom je pričao Tim.
Nikad nije bio ovako ljut, ovako ozbiljan. Obitelj mu je značila sve na svijetu i neće dopustiti da Jack ikada povrijedi njegovu ženu i djecu.
Došao je pred postaju i izjurio iz automobila. Toliko luđački je uletio u postaju da je prepao mirnog Boba.
-Šefe. Gdje gori?
-Mike! Dođi ovdje. Jack. Jack je bio pred mojom kućom. Na mom kućnom pragu. Razgovarao sa mojom ženom. Dao joj je pismo. Pogledajte. Pogledajte ovo.
Mike i Bob su gledali u nevjerici.
-Što ćemo sada šefe?- pitao je Mike
-Moram razmisliti. Moram razmisliti. Kako je stalno korak ispred nas. Gdje bi sada mogao biti? Što sada radi? Trebamo se staviti u njegovu kožu. Što bi sada on radio.
-Šefe, mislim da se nitko od nas ne može staviti u kožu potpunog psihopata. Treba nam savjet doktorice White. -odgovorio je Bob
-Ne, već je kasno, nju ćemo zvati ujutro, ako se danas cijeli dan nije javljala, neće sigurno ni sada. Nekako moramo saznati njegov slijedeći kor...
-Šefe.
Tim je čuo otvaranje vrata, no nije se obazirao na to, bio je potpuno koncentriran na ono što govori.
-Šefe! Mislim da znamo njegov slijedeći korak. -pred vratima se pojavila Lucy
-Lucy! Lucy! -Tim je potrčao prema njoj.
Mike je potrčao van da pogleda je li Jack još ovdje, no po mraku nije vidio ništa. Za to vrijeme Tim je uzeo pismo iz ruku svoje djevojčice. Dok ga je otvarao pitao ju je tko ju je dovezao.
-Stliček.
-Koji, koji? Mlađi? Sa crnom kosom?
-Da. -kratko je odgovorila Lucy
Tim je preplašeno pogledao prema Bobu. Ni Bobu nije bilo svejedno.
Zatim je Tim pogledao u pismo kojeg je Lucy donjela. Pismo mu je ispalo iz ruke i skoro je zaplakao no pokušao se smiriti da ga Lucy ne vidi ovakvog. Uspio je skupiti snage da joj se nasmiješi i podignuo je. -Bob, ostani ovdje i čuvaj stražu. Netko mora biti u postaji, ako ćemo te ja ili Mike zvati.
-U redu šefe.
-Mike, ti pročešljaj malo po susjedstvu. Možda je još negjde blizu. Ja ću odvesti Lucy doma. Ajmo.
Sva trojica su izašli iz postaje. Bob je ostao na ulazu. Tim je zajedno sa Lucy ušao u svoj automobil a Mike u policijski. Zajedno su krenuli.
Tim je sada puno brže vozio, no u isto vrijeme morao je smirivati situaciju sa Lucy. Cijelim putem joj je govorio kako je sve u redu, kako će sad lijepo ići na spavanje i zaboraviti na sve što joj se desilo, no ni on sam nije vjerovao u to što govori.
Došao je pred kuću. Nije vidio ništa neuobičajeno. Čim je ušao u kuću dozvao je svoju ženu, no nije dobio odgovor. Nazvao je postaju. Telefon je zvonio i zvonio i zvonio.
-Molim te. Molim te. Javi se.
Nakon 8 najdužih zvukova u Timovom životu, poklopio je telefon.
-Lucy, gdje je mama?
-Ne znam.
-Kako ne znaš? Je li, je si li ju vidjela kad si išla sa stričekom u automobil?
-Ne.
-Je li ti on što rekao? Lucy, molim te reci mi. -Tim se u tim trenutcima potpuno slomio. I Lucy je počela plakati jer nije znala što se dešava. Jedino što je znala da njen snažni tata plače i to joj nije bilo prirodno.
-Nije ništa lekao. Ništa. -Lucy je govorila kroz plač
-U redu. U redu. Hajde u sobu na spavanje. Sve će biti dobro.
-Tata, neću moći spavati, gdje je mama? Gdje je mama?
-Hajde, ja idem s tobom, da lakše zaspeš.
Ušao je u sobu. Vidio je svoju drugu djevojčicu kako mirno spava. Uzeo je Lucy i polegnuo je na krevet. Pokrio ju sa dekom, dao joj njenu plišanu žirafu u ruke i gladio je po glavi dok nije zaspala. Trebalo mu je 5 minuta prije no što je čvrsto zaspala od velikog umora. Tada je polagano izašao iz sobe i krenuo u kupaonu.
Otvorio je vrata i ugledao razbijen prozor, krv na prozorskoj dasci i krv na staklu. Potrčao je prema prozoru, a tada, tada je ugledao svoju ženu.
Svoju mrtvu ženu.
Mrtvu majku njegove djece.
Gledao je u nju. Otvorena usta, majica natopljena krvlju, a iz trbuha. Iz trbuha viri veliki stakleni komad. Skoro se onesvijestio. Morao je izaći iz ove prostorije. Jedva je otvorio kupaonska vrata, a tada je čuo telefon kako zvoni.
Došao je do telefona, pao na koljena, polako podignuo slušalicu i počeo govoriti. -Halo, halo. Bob. Jesi li to ti? Ubio ju je. Ubio je moju ženu. Bob. Bob. Ja ću ga ubiti.
-Dođi onda. -ovo nije bio glas njegovog suradnika i prijatelja Boba, ovo je bio glas monstruma, glas ubojice, glas Jacka Surma.
Odmah je ustao, provjerio je li mu pištolj u futroli i potrčao prema automobilu. Ponovo je vozio do postaje.
Ovaj put najbrže do sada. Razmišljao je kako će ga ubiti čim ga ugleda. Razmišljao je kako će Jack patiti kao što sada i on pati. Nevjerojatno brzo došao je do postaje.
Izašao iz automobila i zapeo pištolj.
ESTÁS LEYENDO
LOVAC NA SMRT
Misterio / Suspenso*Nastavak priče OBITELJ* *ne čitati prije priče OBITELJ* Nakon što je ubojica uspio prevariti svoju obitelj i detektive, počinje lov. Lov na smrt koju ubojica ostavlja svuda oko sebe.
