Anthony je u policijsku postaju dovučen u 7 sati i 35 minuta. Minutu prije bila je pozvana policijska psihijatrica. Kada je čula slučaj odmah je krenula iz svoga doma. Sada je 9 sati i 10 minuta. Došla je u policijsku postaju. Nije se htjela zamarati sa papirologijom, odmah se htjela baciti na slučaj, no ipak, morala je.
-Potpišite ovdje, ovdje i ovdje molim vas. -govorio joj je Bob
-U redu, u redu, samo brzo. Pokažite mi pacijenta.
-Da pacijenta, bolesnog ubojicu. Morate pričekati da mu stavimo lisice na noge i ruke i zavežemo za stol, tek onda ćete moći razgovarati s njim.
-No dobro, samo požurite.
-Žuri vam se negdje? –pitao je kroz smiješak Mike koji im se pridružio u razgovoru
-Da, žuri mi se obavljati svoj posao. -otresito je odgovorila Betty
-Dobro, dobro, evo, sad ćemo ga pripremiti, ajmo Bob. -Mike se dalje nastavio smijati
-Čudak, hm, slatki čudak. -pomislila je Betty -Ali sad se moram koncentrirati na posao.
Izvadila je veliku bilježnicu i dvije olovke iz svoje torbe. Olovke našiljene toliko da se može porezati na njih, iste boje kao i bilježnica.
Bila je pedantna u svemu što je radila, kod nje je uvijek moralo sve biti na svojem mjestu, sve je moralo biti savršeno čisto, sve u nekakvom njenom redu, i ako nije bilo, bila bi luda.
-Možda zato i nemam dečka. -pomislila je
-Evo doktorice...? -rekao joj je Mike
-White, Betty White. -pružila je ruku da se predstavi
-Oho, znam vam ime i prezime, sad još samo da saznam kad ste slobodni i možemo se dogovoriti za večeru. -rekao je Mike i predstavio se
Betty se nasmiješila i rekla kako će se dogovoriti nakon što obavi posao i krenula prema sobi za ispitivanje.
-Može može, uživajte doktorice Betty White, vidimo se kasnije. –govorio joj je Mike dok je hodala
-Kad ćeš više prestat s tim Mike? –pitao ga je neispavani Bob, stariji čovjek sa već dvoje odrasle djece.
-Kad upoznam pravu Bob. -sarkastično i kroz smijeh mu je odgovorio Mike
Betty više nije čula njihov razgovor, previše se udaljila, sada je znala da se mora koncentrirati na Anthonya i na posao. Prije no što je ušla provjerila je ima li sve kod sebe. -Bilježnica, olovka, druga olovka, policijski dosje o Anthonyu, policijski izvještaj o ubojstvima, sve imam, u redu.
Otvorila je vrata sobe i ugledala čovjeka koji je ubio dvoje, možda i troje ljudi. Nije joj izgledao tako na prvu, sve dok nije podignuo pogled prema njoj. Navikla je raditi sa bolesnim ljudima, ali ovog pogleda se prepala.
-Samo se smiri, samo se smiri, sve će biti u redu, zavezan je, sve će biti u redu. -govorila je sama sebi
Sjela je na stolac nasuprot njega, što dalje moguće.
-U redu, možeš li pričati samnom? Možeš li mi odgovoriti na par pitanja?-Betty je upitala Anthonya
Anthony je potvrdnuo kimnuo glavom
-Prvo, kako se zoveš?
-Anthony Ukufa.
-Znaš li zašto si ovdje?
-Jer su me inspektori doveli.
-Zašto su te doveli?
-Jer misle da sam ja ubio šefa i njegovog sina.
-Tko su šef i njegov sin?
-Čovjek za kojeg sam radio i njegov najstariji sin.
-Imena mi reci, molim te.
-John Dood, Joey Dood.
-Misliš li ti da si ih ubio? -pažljivo je ispitivala Betty
-Ja...nisam, ne znam, ja nisam, Anthony ih nije ubio, nije! –Anthony je odjedanput povisio ton
-Ako nisi ti, tko ih je onda ubio?
-Ne znam. Znam samo da Anthony sigurno nije.
-Zašto si onda u kući rekao da si ih ti ubio?
-Nisam. On je. -Anthony je približio glavu Betty i potiho počeo govoriti. -On im je priznao. On je rekao da ih je ubio, ne ja. Ne Anthony. Anthony nije imao što priznati kad ih Anthony nije ubio.
Betty se jako zainteresirala. I ona je približila glavu njemu, njena znatiželja je prevladala strah.
-Tko ih je ubio? Tko je „on“?
-On? –pitao je Anthony
-Da, rekao si da ih je on ubio.
-Da, da. Nisam ja. On! On! On ih je ubio! -Anthony je počeo vikati, Betty se iznimno prepala i poskočila sa svog mjesta.
Gledala je Anthonya kako se trese i govori -On, ne ja, on. Anthony ih je ubio.
Polako se spustila prema stolcu i sjela na njega, počela je zapisivati.
-Anthony Ukufa, podvojena osoba, nema kontrole nad alter egom. Ni u kojem trenutku se ne može znati koji od njih dvojice u njegovom tijelu je preuzeo inicijativu. Može biti izazvano velikim stresom u mlađoj ili starijoj dobi, može biti genetski.
Sa strane je zapisala podsjetnik da mora pregledati njegove predke kako bi utvrdila je li bolest genetska i nastavila pisati.
-U zatvoru se nebi snašao, pravio bi probleme nestručnom osoblju, nikako u zatvor, nego u bolničku ustanovu. Treba ga držati pod sedativima i imati nadzor nad njim dvadeset i četiri sata dnevno.
Sada je još morala zapisati misli li kako je on ubojica ili ne. Gledala je u njega, nikako nije mogla donjeti odluku. Da, rekao je da je on ubojica, pritom misleći na svoj alter ego, ali, moguće je da to nije točno, moguće je da se boji svog alter ega koji želi preuzeti vlast u njegovom tijelu pa ga se želi riješiti, dok njegov alter ego to poriče i okrivljuje Anthonya.
Nije bila sigurna može li takva osoba biti ubojica i tako savršeno funkcionirati nekoliko dana u grupi od petnaestak ljudi bez da itko primjeti. Pogotovo ako njegovi predci nisu imali nikakvu bolest. Onda bi to značilo da je poludio zbog neke traume, kao što je na primjer nečija smrt.
Podigla je pogled prema Anthonyu i pitala ga -Je li Anhony ovdje?
-Nije. -dobila je kratak i brz odgovor
-Mogu li pričati s njim?
-Zašto? Da opet počne pričati kako sam ja ubojica! Ne može! Ne može!
-Molim te, samo bih ga htjela pitati jedno pitanje, onda ponovo možeš doći ti.-Betty je možda djelovala smireno, no nikad se u životu nije toliko bojala
-U redu.
-Može? Hvala ti.
Podignuo je pogled. -Anthony? Jesi li u redu?
-Jesam. -odgovorio je
-Reci mi molim te, jesu li tvoji predci bili duševno bolesni?
-Ne, ne, svi moji su bili savršenog psihičkog stanja. Barem oni koje znam, roditelji, djedovi i bake, a za ostale ne znam, djed se preselio iz Afrike kada je moj otac još bio malo dijete.
-Sranje. -pomislila je Betty -Informacije o predcima iz Afrike nikad neću dobiti. -već je izgubila svaku nadu. Još je htjela prije no što napiše svoj izvještaj pogledati onaj policijski.
Krenula je čitati. Ubrzo je zastala na jednom djelu.
„Kuhar Anthony, kasnije proglašen ubojicom, nakon smrti Joeya Dooda pada u nesvijest zbog šoka...“
-Pada u nesvijest. Zbog šoka. zbog šoka. Anthony pada u nesvijest, ali to ne znači da njegov alter ego to nije napravio. Ovo nije moguće za odrediti.
Uzela je olovku u ruke i počela pisati.
-Zbog psihičkog stanja pacijenta, to jest osumnjičenika, ne može se sa sigurnošću dokazati da je ubojica. Moguće je da je do podvojenja ličnosti došlo zbog šoka koji je uslijedio nakon što je svjedočio smrti gospodina Joeya Dooda. Ako i osumnjičenik je ubojica, on je to radio nesvijesno te mu se treba suditi kao psihički poremećenoj osobi.
-Hvala vam na vremenu gospodine... -Betty je zastala, počela je razmišljati. -Vam, vama, vama dvojici, nisam rekla „hvala vam“ iz poštovanja nego jer sam se obraćala dvama ljudima, dvama potpuno različitim ljudima.
Došlo joj je da zaplače no ipak se smirila te izašla iz sobe. Na izlasku joj je Anthony rekao
-Nisam ja, nije ni on, netko treći je, netko treći je.
Zastala je, razmišljala je koji od njih dvojice je to rekao. Samo je potreseno zatvorila vrata.
Predala je svoju analizu Bobu i Mikeu koji su pričali za stolom na ulazu i krenula prema vratima.
-Čekajte, doktorice. Doktorice White. -Mike ju je dozivao i potrčao za njom.
Okrenula se, nasmiješila i rekla mu kako ima osjećaj da će se još vidjeti i da će se za izlazak dogovoriti nekom drugom prilikom te izašla iz postaje.
Mike je ostao stajati pomalo razočaran dok mu se Bob naglas smijao. Betty nije bilo do smijanja, ni približno, ono čemu je danas posvijedočila potreslo ju je. Nije mogla prestati razmišljati o ovoj zadnjoj rečenici koju je Anthony rekao.
Anthony. Ili njegov alter ego.
YOU ARE READING
LOVAC NA SMRT
Mystery / Thriller*Nastavak priče OBITELJ* *ne čitati prije priče OBITELJ* Nakon što je ubojica uspio prevariti svoju obitelj i detektive, počinje lov. Lov na smrt koju ubojica ostavlja svuda oko sebe.
