LOVAC NA SMRT

MARIA

Gledala je u nebo. Čisto, bez oblaka. Zvijezde. Toliko puno zvijezda. -Prekrasno.- prošaptala je i pustila suzu. Sama, sama, bez igdje ikoga, bez novaca, bez krova nad glavom.

-Dobro da Consuela nije ovdje, ne bi mogla podnijeti njezino razočarano lice kad bi pogledala u mene. -razmišljala je Maria.

Pogledala je po tamnoj livadi vidi li ju itko ovakvu. Nije ni znala gdje je, samo je znala da ovako neće moći dugo. Izvadila je dvije deke iz kofera. Prvu je stavila na travu i legla na nju. Pružila je ruku i dlanom prešla preko busena trave. Nije mogla izdržati, zaplakala je. Uzela je drugu deku i premda nije bilo hladno prekrila se preko cijelog tijela. Nije htjela da ju itko vidi ovakvu. Nikad ju nije bilo ovako sram. Prekrila se preko glave i zaplakala još jače. Samo da nitko ne vidi njene suze, samo da ju nitko ne vidi, samo da ju nitko ne vidi.

Ubrzo je zaklopila oči pune suza i zaspala.

-Gospođo. -čula je muški glas

-Gospođo! -netko ju je snažno prodrmao po ramenu

-Žao mi je gospođo, no ne možete ovdje spavati. Ako odmah ne ustanete morat ću vas otpratiti u policijsku postaju, za spavanje na javnim površinama može se dobiti prekršajna prijava. -nastavio je govoriti policajac

Maria je razmišljala -Možda bi mogla otići u postaju, barem neću spavati na travi. -Mariji se ovakva ideja čak niti nije činila loša i intenzivno je razmišljala o njoj.

-Gospođo? Hoćete li ustati ili vas ja moram natjerati da ustanete?

Maria nije ništa rekla, samo je natrag legnula na travu.

-U redu, kako god vi želite. -policajac je stavljao lisice na Marijine ruke dok joj je govorio da ovo nije bilo potrebno i da nikom nije u interesu da sada ona završi u policijskoj postaji.

Maria nije ništa govorila, samo je pognula glavu dok ju je policajac otpratio prvo do automobila, a kasnije i do postaje. Ušla je u postaju i podignula glavu po prvi puta od kad ju je policajac uhapsio.

Skrenula je pogled na veliki pano sa obavijestima i na jednoj slici je ugledala poznato lice.

Lice Jacka Surma.

Kada je to vidjela, kao da se svijet usporio, ništa osim te slike nije bilo bitno, htjela je zastati, no policajac ju je povukao za sobom. Po glavi su joj se počele vrtiti najcrnije misli, od nestanka Consuele i Jacka, sve do smrti njene kćeri.

-Gospodine, samo malo. Molim vas. Pričekajte.

-Što je bilo?

-Ovaj, ovaj dečko na slici. Z-z-zašto je on tu. Ja, ja njega znam.

-Molim? Kako ga znate? Kada ste ga zadnji put vidjeli?

-Ja...

Policajac nije ni pričekao odgovor, samo joj je rekao da odmah sjedne ovdje i pričeka. -I nigdje da se niste mrdnuli. Jasno? -nije ni pričekao odgovor samo je odjurio po hodniku ubrzanim korakom.

Maria je nastavila gledati u sliku. Cijela se tresla, nije mogla biti mirna, nikako nije mogla biti mirna. Ugledala je policajca koji ju je priveo kako pokazuje starijem policajcu na nju. Obojica su izgledali zabrinuto.

-Zašto izgledaju tako, zašto, ZAŠTOO? -Maria se nije mogla suzdržati i ustala je sa mjesta te krenula prema njima. I oni su krenuli prema njoj, mlađi policajac i stariji policajac trčećim korakom. Uhvatio ju je za ruku i rekao joj da se smiri.

-Što je bilo? Gdje je? Gdje je moja kćer? Gdje je?!

Stariji policajac samo je pokazao glavom na vrata, a mlađi ju je odmah otpratio u sobu broj 2.

-Sjednite molim vas.

-Ne, neću dok mi ne kažete što je bilo?

-Gospođo.

-Gdje je, gdje je moja kćer?!

U isto vrijeme ušao je stariji policajac. -Gospođo, molim vas, sjednite.

Maria je sjela, shvatila je da ovo ničemu ne vodi.

-Jeste li vi Maria Rodriguez?

-Jesam.

-Majka Consuele Rodriguez?

-Jesam.

-Gospođo, žao mi je... Maria je zaplakala prije no što je završio rečenicu -Vaša kćer je...ubijena.

Maria je počela jecati, glavu je spustila na stol i jecala. Jecala. Jecala. Razmišljala je kako joj se cijeli svijet ruši pred očima, i ona se srušila, srušila na pod. Srušila na pod i nastavila plakati.

-Consuela...moja Consuela...zašto...zašto bože...neee...