LOVAC NA SMRT

CAREN

*3 godine ranije*

Dave se opet ponašao prema njoj kao prema životinji. Nije mogla a da ne zaplače. Bila je izrazito tužna, nije znala što da napravi, nije znala što da kaže, nije znala kuda bi sa sobom. Osjećala se odvratno.

-Za sve sam ja kriva. -razmišljala je. -Što sam mu učinila da je takav prema meni, kako to mogu popraviti. Mogu li uopće to popraviti ili je prekasno.

Caren se gledala u ogledalo. Niska, mala, krkha, djevojačkog izgleda. -Ružna. Ružna sam. Zašto? Zašto bože? Što sam ti skrivila? – zaplakala je

Legnula je u krevet, plakala je sve dok nije zaspala. Sanjala je kako ju Joey siluje. Sve što joj se desilo prije četrnaest godina iznova je proživljavala u snu.

Često je imala noćne more, ali ovog puta najgore do sad. Sanjala je sve što je Joey napravio. U jednom trenutku vidjela je Joeya, u drugom trenutku Marka. Koliko puta je željela ubiti to dijete koje je nosila, to dijete u sebi. To si nikada neće oprostiti.

To dijete nije trebalo biti rođeno. To dijete nije trebalo biti začeto. Joeyevo dijete. Dijete začeto silovanjem. Kada je Mark rođen zaklela se da nikome nikada neće reći čije je to dijete, tko je otac tom djetetu, ali gledala ga je godinama kako raste, gledala je njegovu crnu kosu, njegovo snažno tijelo. Bio je preslika Joeya, i nije bila jedina koja je to vidjela. Kroz godine su njezini prijatelji, pa čak i rodbina rekli kako Mark više liči na svog strica nego oca, svaki put bi dio nje patio, patio nezamislivo. Često je plakala zbog toga, često je došla u iskušenje da nekome kaže sve što se dogodilo, no uvijek je prevagnuo onaj dio nje koji se bojao. Koji se bojao Joeya. Koji se bojao kako će Dave reagirati. Koji se bojao srama kojeg bi njezina ispovijest izazvala.

Prenula se iz sna. -Ne. Ne. Ne. Ovo mora prestati. Ne mogu više.

Jedva je ustala iz kreveta. Borila se sama sa sobom, jedan dio nje htio je sve reći, drugi dio ju je tjerao natrag na krevet. Jedan dio je htio vikati, vikati iz petnih žila, vikati da je čuje cijela kuća, cijeli svijet. Drugi dio je htio prekriti njena usta rukama, drugi dio je htio da utone u potpunu tišinu. Napravila je jedan korak, napravila je drugi korak, napravila je treći korak i posegnula rukom za vratima. Otvorila je vrata i čekala. Nije izašla iz sobe, samo je stajala na mjestu. Borila se sama sa sobom. Odjednom je čula korake.

-Koraci, dugi koraci. Približavaju se. Zviždanje, zviždanje u ritmu. -koraci su bili sve bliži, zviždanje je bilo sve glasnije, ugledala ga je.

-Caren? Caren, jesi li dobro?

Caren je pokleknula, skoro je pala.

-Caren! -Jack je viknuo i poskočio prema njoj. Uhvatio ju je prije no što je pala i posjednuo ju na krevet. –Caren, što je bilo?

Caren je pogledala prema Jacku i počela pričati. Gledala je kako se Jackovo lice mijenja iz zabrinutosti preko iznenađenja do nevjerice te naposlijetku srdžbe.

Jack nije znao kuda bi sa sobom. Ustao je i hodao u krug. Samo je ponavljao -Platit će za ovo, platit će za ovo. Obojica će platiti.

-Ne. Jack. Ne. Molim te.- Caren je ponovo zaplakala. -Nemoj ništa poduzimati, prošlo je četrnaest godina od tada. Ja sam im oprostila. Moraš i ti.

-Zašto Caren?

-Što, zašto sam ti rekla?

-Ne, zašto si im oprostila?

-Morala sam Jack, morala sam.

-Nisi. Nisi morala. Niti ne moraš. Osvetit će im se. Sve će im se osvetiti. Neće proći nekažnjeno.

-Jack, molim te, nemoj ništa poduzimati.

-U redu, neću, neću sada ništa reći, no, znaj, kad tad će im se nešto desiti, i bit ćeš mirna, to ti obećajem.

-Nemoj Jack molim te. -Caren je uhvatila Jacka za rukav i zaplakala. -Molim te. Ja nisam takva. Ako su drugi takvi odvratni ljudi, ja nisam. Ako nešto napravim spustila bi se na njihov nivo, a to je najmanje što želim.

-U redu. U redu Caren, ne brini. Imaš moju potporu. -spustio se na koljena i zagrlio ju

-Ne brini. Ja sam tu. Ništa ti više neće napraviti.