LOVAC NA SMRT

MARIA

-Šefa više nema. Inspektora više nema. Sada mogu neopaženo hodati po kući. Nitko neće posumnjati.

Čekala je, čekala.

U tišini, Consuela je otišla do Jacka, sama je u sobi, nitko joj neće smetati.

Čekala je.

Uzela je nakit koji je već ukrala sa police sa knjigama i sve pobacala u jednu torbu. Gledala ga je sa smiješkom dok ga je stavljala.

Zamišljala je u kakvom će bogatstvu živjeti kad ga proda, u inat Anthonyu koji ju je ostavio bez posla, živjet će kao kraljica. Gostit će se kako se i njezin šef gostio cijeli život.

Kada je stavila zadnji prsten u torbu, pomislila je kako joj to nije dovoljno, još, još joj treba.

Pogledala je na sat. 06:32. -Vrijeme je da krenem.

Izašla je iz sobe, no nije uzela kofer. Nije krenula po stepenicama dolje, prema izlazu. Krenula je prema šefovoj sobi. Prema sobi gdje je bilo još nakita, još vrijednosti koje čeka da ga se unovči. Potiho je hodala, nikog nije htjela probuditi.

Ušla je u sobu, već je znala gdje je nakit. Uzimala je sve, sve što joj je došlo pod ruke, stavljala je u džepove, ubrzo su bili napunjeni do vrha. Sve. Sve je uzela.

Nikad nije bila smirenija dok je krala. Nikad nije krala sa tolikim smiješkom. Pohlepa ju je preuzela u potpunosti. Izašla je iz Johnove sobe i krenula prema svojoj. Ušla je i pridodala upravo ukradeni nakit onom već ukradenom.

-Vrijeme je. -zatvorila je kofer i izašla iz sobe, krenula je po stepenicama i došla do vanjskih vrata.

-Već idete? -čula je glas gospođe Clare

-Da, da. Žurim. Ispričajte me, možda se vidimo još koji put gospođo. Doviđenja.

-Doviđenja.

Maria je brzo izašla i pješke krenula do autobusne stanice. Autobus je prolazio jednom dnevno i ona je to znala. Često je odlazila u grad po namirnice. Ako zakasni na ovaj bus morati će pješke, a što duže čeka, to će kasnije unovčiti nakit. Samo je o tome razmišljala.

Stigla je na stanicu. -Evo, točno na vrijeme.

Obuzela ju je neopisiva sreća. Ušla je sa punim koferom i sjela. Razmišljala je što će Consuela reći kad se vrati sa odmora sa Jackom. Nadala se da neće biti razočarana. Nadala se da će moći usrećiti svoju kćer.

Vožnja joj se činila duga kao nikad do sad. Razmišljala je gdje će sve prodati zlato. -Ne smijem sve na jednom mjestu, hodat ću gradom posvuda, malo po malo ću prodavati, tako nitko neće posumnjati. Da. Tako nitko neće posumnjati.

Vozila se u autobusu. Gledala je u izlazeće sunce. -Prekrasno, ovo će biti jedan od najljepših dana mog života.

Stigla je. Izašla iz autobusa i pogledala po trgu. -Sacramento. Velegrad. Nitko neće mariti za mene, nitko me neće sumnjivo gledati. Prekrasno.

Nije prošla ni minuta, a već je ugledala jednu staru zalagaonicu. Ušla je, došla do gospodina koji je tamo radio i pokazala mu šaku punu narukvica, prsene, ogrlica. -Želim prodati, recite mi, koliko mogu dobiti?

Gospodin je sjeo za stol, uzeo jednu narukvicu i pogledao je pažljivo. Zagriznuo ju je i ponovo pogledao. Podignuo je pogled prema Marii.

-Od kud vam ovo gospođo?

-To je moje. Već dugo imam ovaj nakit. -sada već uvjerena i u svoje laži govorila je Maria

-Koliko ste platili za to?

-Ne znam, već dugo ga imam, već sam zaboravila.

-Gospođo, da ste platili i jedan jedini dolar, bilo bi previše. Ovo sve je lažno. Ništa od ovoga ne vrijedi ni centa, osim sentimentalne vrijednosti. Žao mi je, ali za sve ovo mogu vam dati... -zastao je da razmisli.

Marii se počelo vrtiti, počeo joj je padati mrak na oči.

-Pet dolara, da niste bezveze dolazili do ovdje, pošto vidim da imate kofer sa sobom.

-Molim? Molim? NE. Vi mene želite prevariti. Vi lažete.

-Gospođo, molim vas, smirite se ili izađite odavde. Izvolite vaš nakit.

-Ne. Ne. Ne. -Maria je gledala kako joj se svijet raspada pred očima -Što ću sada. Gdje ću živjeti, što ću raditi. Nemam kamo, nemam kamo.

Izašla je iz zalagaonice i zaplakala. Nije ju bilo briga što stoji usred grada i ljudi prolaze. Nije ju bilo briga što je gledaju i komentiraju.

Jedino o čemu je razmišljala bilo je gdje će noćas spavati.