LOVAC NA SMRT

CAREN

*2 dana prije*

Caren je izašla iz sobe nakon razgovora sa Timom. Razmišljala je što se sada desilo, što se desilo u toj sobi poslijednjih nekoliko minuta.

Sve im je rekao, Jack im je sve rekao. Znaju da me Joey silovao prije 17 godina, znaju da Mark nije moje dijete. Zašto sam bila tako glupa i sve rekla Jacku? Zašto? Sada sam ja sigurno glavni sumnjivac. Što mi je sve ovo trebalo? Ne mogu više ovako.

Ušla je u dnevnu sobu gdje su bili svi ostali, pogledala je prema Jacku, a on, on se nasmiješio. Ne puno, ne jako vidljivo, tek toliko da ona primjeti.

On ga je ubio! Ne ne ne ne ne ne. Joey je umro zbog mene. Joey je umro jer sam ja to rekla Jacku. Zašto je to napravio? Zašto sam ja to napravila?

Pogledala je ponovo prema Jacku.

Ništa. Nikakvih osjećaja na licu, nikakih pokreta tijelom ni glavom. Čak niti ne trepće. Prošla ju je jeza.

Ja ovo moram okončati. Ali, ali kako. Osvetio se, samo mi želi dobro. Ali on je ubojica. Moram okončati ovo.

Željela je ustati. Mozak joj je govorio da ustane, no srce to nije dopuštalo. Htjela je ustati, no noge ju nisu slušale. -Moram ovo okončati. Moram ovo okončati.

Sjedila je na mjestu, sada se ni ona, kao ni Jack, nije micala. Nije nikoga gledala, nije nikome ništa rekla, bila je sama sa svojim mislima. Minute su prolazile, članovi njezine obitelji odlazili su na ispitivanje i vraćali se, a ona, ona je sjedila na mjestu. Sjedila i razmišljala.

Ne mogu ovako, ne mogu više ovako. Ja sam kriva za njegovu smrt. Što, što ako će ubiti i Johna. Ne, neće valjda. Ne smije to učiniti. A što ako učini, ja ću biti kriva i za njegovu smrt. Ne mogu tako živjeti, ne mogu s tim živjeti.

Okončati ću sve.

Inspektor Black je došao i rekao kako svi mogu otići u svoje sobe, te da ih ne zaključavaju, ustala je i brzim korakom krenula prema sobi.

Okončati ću ovo.

Pogledala je iza sebe na stepenicama. Dave ju nije pratio, otišao je na toalet.

-Sada. Sada je vrijeme da se sve okonča. Ušla je u sobu, zatvorila vrata, uzela žicu i napravila omču.

Zastala je, gledala je u tu omču. -Moram li to napraviti? Moram, moram, umro je zbog mene.

Uzela je stolac.

-Zaplakala je još jače.

Stala je na stolac.

-Oprosti mi Bože.

Zavezala je žicu za čvrsti luster.

-Volim vas djeco, oprostite mi.

Stavila je žicu oko vrata.

-Oprosti mi Dave.

Duboko je udahnula, čvrsto zavezala žicu oko vrata a zatim odgurnula stolac na kojem je stajala.

-Ne, ne, ne. Zašto ovo radim?

Htjela je vikati. Htjela je pomoć. Rukama je pokušala odvojiti žicu, no bila je prejako zavezana. Imala je sve manje i manje snage.

Počela se tresti. Pokušavala je vikati, no iz njenih usti izlazili su samo neartikulirani, tihi zvukovi. Jednjak joj se počeo sužavati. Oči su joj se polako zatvarale. Osjetila je kako crveni u licu, iako to nije mogla vidjeti. U licu joj je bilo sve toplije i toplije, a tijelo joj je postajalo hladno, hladnije. Tresla se sve više i više, a onda, u jednoj sekundi, prestala je. Nije se više tresla, nije se micala.

-Što sam učinila svojoj djeci, što sam učinila svojoj djeci.

S tom mišlju Caren je umrla, dotok kisika je bio zatvoren, ali oči su joj ostale otvorene. Gledala je u daljinu, u smrt, možda u zagrobni život, možda u raj, možda u pakao.

To nitko nikada neće saznati.