Tim ju je autom doveo do stanice. Htio ju je odvest skroz do kuće, ali ona je to nakon kraćeg Timovog nagovaranja odbila.
Odlučila je uzeti kasni popodnevni bus i nakon toga malo prošetati do stana. Razmisliti o slučaju, voljela je navečer šetati po gradu, raščistiti misli uz svježi zrak.
Pogledala je malo po spisima dok se vozila u autobusu. -Samo da mi je popričati sa tim Jackom, zašto bi netko ubio vlastite ujaka i djeda? I što se to desilo prije tri godine da je prestao pričati sa obitelji? Puno toga tu ne štima. Puno toga. -bus je polako ali sigurno došao do njene stanice.
Izašla je na prva vrata uz pozdrav vozaču.
-Doviđenja gospođo. -uzvratio je vozač
-Gospođica, gospođica. -pomislila je u sebi Betty, nije htjela odgovarat još i njemu.
Polako je hodala prema stanu, živjela je u mirnom dijelu grada koji nije imao mnogo zgrada, uglavnom kuće, mirno predgrađe. Ususret njoj je hodao jedan mladić. Viši mladić crne kratke kose. Lijepo lice. Nasmiješen dolazi prema njoj. -Odnekud mi je poznat.
-Oprostite, znate li možda koliko je sati?
-D-da. -Betty je pogledala na sat. 21:10. -21 sat i 10 minuta.
-U redu, hvala vam gospođice. -uz smiješak je rekao mladić
Betty se nakratko zamislila. -Gospođica, gospođica, napokon.
-Nema na čemu. -odgovorila je Betty
Mladić se okrenuo i nastavio svojim putem.
-Oprosti, znamo li se mi odnekud?
-Ne, nebih rekao, nisam iz ovog dijela grada.
Sigurno bih vas prepoznao da sam vas negdje već vidio. -šarmantno je odgovorio mladić
-U redu. Oprostite na pitanju.
-Ma nema problema. Doviđenja.
-Doviđenja.
Betty je nastavila hodati. Sada ju više nije mučio slučaj, nego tko je ovaj čovjek s kojim je sada pričala. Od nekud ga zna, jednostavno, vidjela je to lice već negdje. Razmišljala je o tome sve dok nije došla do doma. To ju je toliko mučilo da nije mogla zaspati do kasnih noćnih sati. Imala je neki čudan osjećaj razmišljajući o tom mladiću.
Napokon, oko dva sata ujutro je zaspala.
Ujutro ju je probudio alarm, ne sjeća se kad je zadnji puta bila toliko umorna ujutro, ne sjeća se ni kad je zadnji put ovako kasno zaspala. No to ju nije mučilo, mučilo ju je što je prva misao kada se probudila bio onaj mladić i njegovo lice. Sjela je na krevet, zjevnula i pogledala po sobi.
-U redu, sve je čisto, uredno.
Uzela je odjeću iz ormara i krenula prema kupaonici. Pustila je toplu vodu da teče dok opere zube. Dok je to radila gledala se u ogledalo. Gledala je svoje lice.
-Nisam ja gospođa. Ne izgledam kao gospođa. Dobro izgledam.
Dok je skidala odjeću gledala se u ogledalo.
-Da, dobro izgledam. Dobro je sve.- nasmiješila se sama sebi.
Ušla je u kadu punu tople vode, skroz se opustila. Spustila je ruku prema dolje i počela se dirati. -Da, ovo je dobro, ovo je dobro. Ahh.
Zamišljala je mladića od jučer. Visok, zgodan, sa lijepim osmjehom. To ju je još više navlažilo.
-Ahh, aaah. To, to, to, too.- nastavila je, a onda je odjedanput otvorila oči, raširila usta u nevjerici. -Ne. Neeee!
Brzo je uzela ručnik da se obriše. -Brzo, brzo, moram do telefona. To je on, to je on.- Obrisala se i gola je potrčala prema telefonu koji joj se nalazio u sobi.
-Odmah moram nazvati inspektora. To je bio on. To je bio Jack.
Ušla je u sobu i odmah se zaprepastila. Na polici sa knjigama, knjigama koja ona tako pedantno slaže po žanrovima, pa po veličini jedna je knjiga bila okrenuta naopako. Pomislila je da ludi. Prije no što je otišla u kupaonu sve je bilo normalno poslagano.
Odjednom je začula zatvaranje vrata.
Okrenula se u strahu.
-Lijep prizor, moram priznati. Jako lijep prizor. -smiješući se rekao je Jack i nasrnuo na nju.
YOU ARE READING
LOVAC NA SMRT
Mystery / Thriller*Nastavak priče OBITELJ* *ne čitati prije priče OBITELJ* Nakon što je ubojica uspio prevariti svoju obitelj i detektive, počinje lov. Lov na smrt koju ubojica ostavlja svuda oko sebe.
