Don't jump ➵ l.t.

chapter [26] game

"Vidim da si mi odlučila donijeti crtež", kaže liječnik Bernman. Kimnem glavom dok u rukama stežem svoj blok sa crtežima.

Srijeda je popodne, nalazimo se u njegovoj ordinaciji. Ovoga sam puta sama. Osjećala bih krivnju da je Louis opet išao sa mnom. Neke stvari moram proći sama u životu.

"Molim te, Rose, sjedni, raskomoti se. Možeš sjesti na ovaj stolac ili možeš sjesti na kauč, ili legni na njega ako želiš", dr. Bernman mi nudi ponudi. Skinem jaknu i objesim ju na vješalicu u kutu prostorije. Izvučem udoban stolac te sjednem na njega, točno nasuprot mojega psihijatra.

"Pa, počnimo s jednim jednostavnim pitanjem. Kako si?" upita me. Nasmijan je i opet zrači zaraznom vedrinom.

"Dobro sam, hvala", kažem.

"Ma, daj, Rose, možeš ti bolje od toga. Obično 'dobro sam' je precijenjeno." Odmahne rukom i pogleda me.

"Pa...", promucam. "Možda nisam baš 'dobro', ali sam u redu." Liječnik se nasmije i kimne.

"Znaš, ne moraš se bojati reći što misliš preda mnom. Ovo nije kao u školi. Nema točnih ili pogrešnih odgovora, shvaćaš?" zastane i pričeka da mu odgovorim. Kimnem glavom.

On nastavi: "Odlično. Smijem li vidjeti crtež?"

Otvorim blok i prelistam ga. Nekoliko trenutaka razmišljam koji da mu crtež pokažem. Naposlijetku ispred njega pružim otvorenu stranicu na kojoj je nacrtana djevojka koja poseže za suncem. Sunce je strahovito visoko, no ona se popela na ljestve. Stoji na prstima na samome vrhu ljestava, napreže se i ulaže sve snage, no sunce je jednostavno previsoko. Suze se slijevaju niz njeno lice.

Na dnu papira nalazi se maleni citat ispisan mojim rukopisom. Glasi: "Najsjajnije stvari u životu je nemoguće dotaknuti koliko god se jako trudili. Baš kao i djevojka koja poseže za suncem, ni mi ostali nećemo nikada doseći ono što nam se u životu čini najsjajnije i najljepše, jer život je nepravedan."

Nedaleko od citata zapisan je datum nastanka tog crteža. 19. 8. 2015.

Dr. Bernman proučava crtež nekoliko minuta. U potpunoj tišini, skupljenih obrva, gleda u crtež i vjerojatno ga u svojoj glavi pokušava protumačiti ili nešto. Zabijam si nokte u dlan već pomalo vlažan od znoja.

"Ovo je zaista zanimljivo, Rose", kaže nakon nekog vremena i potapša crtež. "Nije prošlo mnogo vremena otkako si ga nacrtala." Kimnem.

"Smijem li znati kako si uopće došla do ideje za crtež?"

"Uh... Mislim da-- Hoću reći..." zamuckujem i zastajem. Nisam sigurna kako se izraziti. Prođem prstima kroz kosu i duboko udahnem.

"Samo polako. Uzmi si vremena."

"Jednostavno je bio u meni... taj crtež. Nekako sam ga..." zastanem i razmislim hoću li završiti rečenicu te se zapitam hoće li to glupo zvučati. Ipak ju odlučim dovršiti. "...osjećala."

Dr. Bernman kimne glavom. "Znači, želiš reći da te nije inspiriralo ništa doli tvoji unutranji osjećaji, emocije i stavovi?"

"Tako je", s olakšanjem kažem kad on shvati što sam mislila. Podigne neke papire i zapiše nešto. U jednome dijeliću sekunde umirem od znatiželje da znam što je napisao. Zatim izvuče mobitel iz džepa.

"Vjerujem da mi crtež ne bi htjela ostaviti, ali dopuštaš li mi da ga onda već slikam?" pitao je.

"Slobodno." Nisam bila navikla na to da me ljudi pitaju za nešto prije nego to učine, da traže dopuštenje. Uvijek su svi u mome životu činili što su htjeli, ne tražeći moju suglasnost za to, i to je stvarno nekada boljelo do neizdrživosti. Dr. Bernman se nasmiješio i nakratko fotografirao crtež. Zatim je zatvorio blok i gurnuo ga prema meni.