Don't jump ➵ l.t.

chapter [41] call

Nakon što obavim nuždu, zavrnem rukave duge bolničke pidžame te operem ruke. Kad izađem iz malene kupaonice, gospođa Jenner me, pokazujući praznu bočicu na ormariću pokraj njenog kreveta, zamoli da joj napunim bočicu vodom. Vratim se u kupaonicu s bočicom u rukama. Kad ju napunim, pružim ju gospođi Jenner. No, ona ju ne prihvati odmah. Njen pogled se na nekoliko sekundi zaledi na izbrazdanoj površini moje ruke. S obzirom na zavrnute rukave, moje porezotine i ožiljci su izloženi njenom pogledu.

Najednom se prene iz tog kratkotrajnog 'transa' te uzme bočicu.

„Što ti je to na ruci, dijete?" upita me. Ostanem stajati ispred njezina kreveta oklijevajući. „Otac te ozlijedio?" Na trenutak se zapitam kako to da ona nije čula kad smo Louis i ja razgovarali o mojim ožiljcima ili kad je on priopćio liječnicima moje stanje s obzirom na samoozljeđivanje. Odmahnem glavom. Izraz njena lica se nekako smrkne. Zbunjena je.

„Nego?" Tišina ispuni prostoriju. Promatram gospođu pitajući se trebam li joj reći istinu o crtežima nastalima oštricom. Naposlijetku zaključim da ću joj reći, jer bi mogla čuti za to prije ili kasnije.

„Ja sam kriva", kažem u polušapatu. Instinktivno pognem glavu.

„Nemoj misliti da si ti kriva što te on ozlijedio. Dijete koje je zlostavljano nikad nije krivo", počne pričati.

„Ne", prekinem ju. „K-krivo ste shvatili." Progutam slinu. Na brzinu ju pogledam. I dalje je zbunjena. Hajde, Rose, šapnem samoj sebi. Moram skupiti hrabrosti učiniti nešto, bilošto. Liječnik Bernman bio bi ponosan kad bih mu rekla da sam nekome otkrila pravu istinu.

„Sama sam to učinila.. Sama sam se ozlijedila", kažem te osjetim olakšanje. Ženina reakcija je neočekivana. Zapravo nisam ni mislila o tome kakva bi njezina reakcija mogla biti. Prvo što učini jest skupi obrve i zabulji se u moje izložene ruke. Zatim me povisi pogled i oči nam se sretnu. U njezinim tamnim očima prepoznam strah.

„Samoozljeđuješ se?" upita. Kimnem glavom. Srce mi počne lupkati brže nego uobičajeno.

„Dragi Bože!" krikne kao da ju je netko ubo nožem. Na licu joj se polako pojavi panika. Naglo se uspravi u svome krevetu. „Znaš li što je to? To je zlo, čisto zlo koje potječe od živoga Vraga!"

Njezina me rečenica zaprepasti, a zatim se zabije u mene poput strijele. Bujica njenih riječi koja slijedi nije ništa bolja.

„To nije u redu, nije kršćanski. Zlo se usadilo u tvoj um i naređuje ti da to činiš!"

Osjetim potrebu da se obranim, koliko god da su njene riječi teške. „Radim na tome, posjećujem psihijatra koji mi pomaže.. Nemojte paničariti."

No paničarenje je upravo to što gospođa Jenner čini. Potpuno je pocrvenjela u svojem debeljuškastom licu, a disanje joj se ubrzalo.

„Kako ne bih paničarila! Zlo je sveprisutno, bila sam svjesna toga, ali da zlo leži u susjednome krevetu, to nisam očekivala!" vikne. Osjetim ubod u trbuh. Još jednom uviđam da su riječi nekada mnogo snažnije oružje od šake.

„Ali popravljam se!" uskliknem. Po prvi put u ne znam koliko vremena se zauzimam za sebe.

„To ti kažeš! Sve su riječi samo riječi dok ih ne provedeš u dijelo, dijete! A ja sam glupa što sam mislila da tako nevino i jadno i zlostavljano dijete ne može ničemu biti krivo. U tome je snaga zla, pojavljuje se u najkrhkijim oblicima s velikim i tužnim očima tako da osjetiš sažaljenje za nj, a onda, kad najmanje očekuješ, zgrabi te svojim pandžama!" Počela je lamatati rukama, a disanje joj se drastično ubrzalo. Uplašim se da će se onesvijestiti.

„Molim vas, smirite se", kažem što mirnije mogu. „Popijte vode." Uzmem bocu s ormarića i pružim joj. Kad sam joj približila ruku, odskočila je na drugi kraj kreveta kao da ju je netko opekao.