Don't jump ➵ l.t.

chapter [23] note

"Rose Hathaway", profesorica iz biologije zadovoljno pročita. Srce mi je preskočilo nekoliko otkucaja. Imala sam dojam da se moje brzo kucajuće srce može čuti sve iz zadnje klupe, gdje sam sjedila. Profesorica je nabila naočale na oči i pogledala me.

Stolac na kojem sam sjedila je zaškripio kad sam ustala. Bio je ponedjeljak i profesorica biologije je odlučila ispitati jednog, kako je to ona govorila, »sretnika«. Polako sam krenula prema gornjem dijelu razreda. Put od zadnje klupe do njezinog stola činio mi se dug poput piste za avione.

Konačno, zaustavila sam se pred njezinim stolom. Pred sobom je imala svoj ipod na koji je »nasumično izabrao učenika«, no ja sam bila i više nego sigurna da izbor nije bio sasvim slučajan. Ove školske godine svi su profesori dobili ipode koji su zamijenili nekadašnje imenike.

"Ako me pamćenje dobro služi, Rose, ti imaš nedovoljnu ocjenu iz gradiva o žabama", rekla je ponovno namjestivši svoje ružne naočale crvenih okvira. Lagano sam kimnula glavom. Ruke sam držala iza leđa i savijala prste od nervoze. U pamćenje mi se uvukla slika onoga dana kad me profesorica natjerala da pred cijelim razredom seciram žabu. To se razvuklo u ispitivanje, ja nisam ništa znala i zaista je lako shvatiti što se dogodilo.

Jednom me pogledala, pa je započela ispitivanje: "Što su tetrapodi?" Srce mi nabija i čujem ga u ušima. Skoncentriraj se, Rose - govorim samoj sebi. Znam ovo. Učila sam skoro cijelu subotu, osim navečer. Učila sam i kad sam se vratila kući u nedjelju. Udahnem.

"Tetrapodi su, um..." započnem. Osjećam kako me panika polako hvata, ali ne želim joj dopustiti da me pobijedi.

"Ne znaš odgovor, idemo dalje", kaže profesorica.

"Tetrapodi su kopneni kralježnjaci, u biološkoj sistematici obuhvaćaju sve kralježnjaci koji imaju četiri (grčki: tetra) noge (grčki: podes). U ovu grupu se ubrajau vodozemci (Amphibia), gmazovi (Reptilia), ptice (Aves) i sisavci (Mammalia)", u zadnji tren joj izrecitiram. Pogleda me i prepoznam tračak zbunjenosti u njenim očima. Ugrizem se za usnicu i tjeram se da dišem.

"Dobro." Profesorica se zamisli. "Slijedeće pitanje..."

**

Izašla sam iz učionice bilogije na hodnik s malenim osmijehom na licu. Moja se jedinica pretvorila u solidnu trojku i nisam mogla biti sretnija. Bio je veliki odmor, pa je smjer svih ljudi bio u jednome smjeru, prema menzi. Došla sam do svojega ormarića i stavila unutra knjige iz biologije i engleskog, te sam ih zamijenila knjigama iz matematike i kemije. Primjetila sam da u kutu ormarića leži jedan papirić, sav izgužvan. Uzela sam ga iz odmotala.

»Nađi se sa mnom iza škole kad počne veliki odmor. Nedostaješ mi. -znaš tko«

Srce mi je preskočilo nekoliko otkucaja. Louis? Nitko mi drugi ne bi ostavio poruku u kojoj me ne vrijeđa? Leptirići su se odmah probudili u mome trbuhu. Kako je dospio u moju školu? Pitanja slična tome vrzmala su se mojom glavom dok sam s ruksakom prebačenim preko ramena hodala iza škole.

U glavi sam stalno vrtjela te dvije riječi: nedostaješ mi.

Nisam mogla suspregnuti osmijeh na svome licu. Gledala sam u pod kako me nitko ne bi vidio da se smijem kao budala.

Želudac mi je zakrulio i osjetila sam glad, no ignorirala sam to. U ruksaku sam nosila tek maleni sendvič koji ću pojesti prije posla. Nisam ništa jela niti ujutro. Nisam željela pojesti čak ni taj sendvič jer ću biti još deblja i deblja, ružnija i ružnija, ali morala sam kako se ne bih srušila.

Kad sam se našla iza škole, na betonskome igralištu okruženom s nekoliko klupica, primjetila sam da nema apsolutno nikoga. Skupila sam obrve te sam se okrenula na sve strane ne bih li negdje vidjela Louisa.