Don't jump ➵ l.t.

chapter [3] don't let go of me

[PUSTITE PJESMU SAY SOMETHING!]

"Nemoj me pustiti!" vrisnula sam iz petnih žila. Moja ruka je polako klizila iz njegove, a ja sam visjela u zraku. Ako mi pusti ruku, gotovo je. No zar nisam ovo i željela? Zar nisam željela umrijeti? Jesam, ali on me uspio uvjeriti da ne skočim.

"Nikada!" začula sam njegov glas ispunjen užasom. Brzo me uhvatio i svojom drugom rukom. Što da radim? Panika me preplavila. Zamahnula sam nogama koje su visjele i pokušala ih nekako prebaciti na ogradu, no nije uspjelo.

"Nemoj se micati. Budi mirna i diši duboko", rekao mi je. Kimnula sam glavom i smirila se. Čvrsto sam se držala objema rukama za njegove ruke. "Ok. Slušaj me. Sada ću te povući prema gore. Čvrsto se primi za ogradu, u redu?"

"D-da..", promucala sam. Počeo me polako povlačiti prema gore. Srce mi je nabijalo kao ludo. Uskoro me povukao dovoljno visoko kako bih se mogla uhvatiti za ogradu. Premjestila sam svoje ruke, koje su se užasno tresle, s njegovih ruku na ogradu. On me čvrsto držao za ramena.

"Sada samo polako prekorači ogradu. Možeš ti to", ohrabrio me. Progutala sam knedlu u grlu. Sporim pokretima podizala sam nogu i prekoračila ogradu. Povukao me naglo prema sebi kako se ne bih ponovno poskliznula i oboje smo zateturali u iza te pali na tvrdi beton. Ja sam bila na vrhu njega. Odahnula sam. Živa sam. Oh, Bože. Pogledao me u oči i maleni, tek jedva vidljivi osmijeh je zaigrao na njegovom licu.

"Ž-živa sam...", promrmljala sam tako da je više zazvučalo kao pitanje. Kimnuo je glavom. Stavila sam ruke na njegova prsa i, odupirući se o njih, pokušala ustati. No, nisam uspjela u svome naumu. Noge su mi se previše tresle i imala sam osjećaj kao da su napravljene od želea. On je ustao i pružio mi ruku. Po drugi put toga dana, stavila sam svoju ruku u njegovu. Polako sam se digla na noge uz njegovu pomoć. Pogledala sam ga i pogledi su nam se sreli. Njegove plave oči djelovale su tako duboke i tajanstvene, kao veliki ocean tajni. Njegove tanke usnice boje breskve izvile su se u malen, ali primjetan osmijeh. Srce mi je zakucalo malo brže. Tko je on i zašto me spasilo? Zašto me uopće i pokušao uvjeriti da se ne ubijem? Obrisala sam dlanom i zadnje suze koje su klizile niz moje obraze. Dosta je plakanja.

"Hvala ti..." prozborio je moj tih i hrapav glas.

"Nemaš se na čemu zahvaljivati", rekao je. "Ja sam Louis." Pružio mi je svoju ruku, a ja sam joj pridružila svoju i lagano ju stisnula.

"Rose."

"Dopusti mi da te otpratim kući. Sigurno si još u šoku i nije sigurno da ideš sama, a još je k tome i sumrak", ponudio je. Nikada prije nitko nije bio ovako ljubazan i drag prema meni. Bilo mi je tako strano, pa čak i čudno, da je nekome bar malo stalo do mene. Na trenutak sam razmislila o njegovoj ponudi. Otac mi još nije kod kuće, tako da me može odvesti kući. Da ga moj otac vidi, poludio bi. Tko zna što bi mu učinio. Ako je taj muškarac spreman podići ruku na vlastitu kćer, kako nebi i na stranca? Kao da je vidio da sam neodlučna bih li pristala, rekao je: "Ne brini, Rose. Ja te neću povrijediti. Obećajem."

"Uhmm... U redu."

"Auto mi je na onom parkiralištu", rekao je i rukom pokazao prema lijevo, gdje se njegov auto nalazio na parkiralištu ispred banke. Kimnula sam glavom. Počeli smo u tišini hodati prema njegovom autu. Kad smo došli do njega, otvorio mi je vrata suvozačkog mjesta i ja sam sjela na udobno, crno, kožno sjedalo. On je sjeo s druge strane, na vozačko mjesto i pokrenuo auto.

"Gdje živiš?" upitao me.

"Samo idi glavnom cestom prema sjeveru. Kod semafora, na prvome skretanju, skreni lijevo i onda ću ti pokazati kuću", rekla sam. Promrmljao je nešto kao 'mhmm' i krenuo voziti kuda sam mu i rekla. Ruke i noge su mi se još uvijek tresle. Zadrhtala sam i naježila se. Bilo je prilično hladno. Ta ipak je bila jesen.