Don't jump ➵ l.t.

chapter [32] injection

* * *

Rose Hathaway“, kažem i gurnem zdravstvenu iskaznicu pred medicinsku sestru. Sestra natakne naočale na nos i promotri iskaznicu.

„Dobro. Grupa za socijalizaciju je iza onih prvih vrata u hodniku nadesno. Nije teško za pronaći. Na vratima je natpis“, kaže i ljubazno mi se osmijehne. „Mislim da bi željela požuriti. Svi su već unutra.“ Kimnem glavom.

„H-hvala“, promucam. Okrenem se i krenem prema desnome hodniku. Srce mi nabija. Nervoza unutar mene jača sve više i više. Zaustavim se ispred vrata s natpisom: „Grupa za socijalizaciju“. Duboko udahnem. Disanje mi je isprekidano i duboko. Osjećam se kao da ću povratiti svake sekunde. Zašto sam uopće ovdje? – zapitam samu sebe. Prođem prstima kroz kosu. Drhtim cijelim tijelom.

Ruka mi se trese dok ju skupljam  u šaku i udarim njome po vratima. Zaklopim oči. U sebi brojim do deset i dišem duboko. Usta – nos, usta – nos. Doktor Bernman mi je rekao da će me taj mali trik smiriti na nekoliko trenutaka.

Srce mi preskoči kad se vrata otvore. Ispred mene je vrlo visoka žena plave kose zavezane u elegantnu pundžu. Na sebi ima liječničku odoru.

„D-dobar dan“, jedva procijedim. Žena se osmijehne.

„Dobar dan. Mlada damo, jesi li možda došla na sastanak grupe za socijalizaciju?“ upita plavokosa liječnica. Ima ugodan glas. Kimnem glavom. Previše sam nervozna da bih pričala.

„Malo kasniš. Ništa strašno, doduše. Hajde, uđi.“

„Hvala“, prošapćem, ali sumnjam da me čula. Liječnica se pomakne s ulaza kako bih mogla ući unutra. U prostoriji je sedam stolaca složenih u krug. Na pet njih sjedi petero ljudi. Ugledavši ih, pogled mi se automatski prikuje za tlo.

„Ti si Rose ili Lisa?“ upita liječnica. Pogledam ju.

„R-rose“, promucam. Kimne glavom i ljubazno se nasmije. U rukama drži bilježnicu i kemijsku olovku. Nešto zapiše i pogleda me. Ljudi šute. Samo se čuje njihovo disanje. Osjećam napetost i imam osjećaj da svi bulje u mene. Naravno, ne mogu to znati jer mi je pogled usmjeren na moje crne marte.

„Rose Hathaway, možeš sjesti na jedan od ovih stolaca. No prije toga se raskomoti. Vješalica za jakne je u kutu. Osjećaj se opušteno“, liječničin opušten glas dopire do mene. Obližem usnice. Ne želim skinuti jaknu. Najradije bih pobjegla odavde. Usporenim pokretima prilazim stolcu koji je okružen s dva susjedna prazna stolca. Imam osjećaj da tih nekoliko koraka traju stotinama godina te također da su mi noge napravljene od željeza. Koljena me još uvijek peku od mojeg nedavnog skoka iz Louiseva automobila.

Liječnica sjedne na stolac pokraj mene. „Sada smo svi na okupu.“ Pljesne rukama. „Odlično. Za početak, svi ćete se predstaviti jedni drugima. Počnimo od tebe.“ Liječnica pokaže na crnokosoga mladića.

Mladić ustane. Na prvi pogled izgleda normalno. No kad se usudim pogledati prema njegovim očima, primjetim da su krvavocrvene i naotečene, kao da je plakao. „Andy“, kaže brzo i jednostavno, te natrag sjedne.

Iza njega na red dođe djevojka duge crne kose. Ima pirsinge na obje obrve, nosu i na usnici. Obučena je u crno, ima srebrni remen na hlačama s kojega vise lanci. Oči su joj prekrivene debelim slojem crnog sjenila. Djevojka se ni ne trudi ustati. Bezvoljno promrmlja: „Molly.“

Iza njih dvoje se predstavi još troje ljudi, a zatim red dođe na mene. Progutam knedlu u grlu. Krenem ustati, no zavrti mi se i završim natrag u stolcu.

„Jesi li u redu?“ upita me liječnica zabrinuto. Udahnem.

„D-da.“

„Što je bilo?“

„S-samo... Zavrtjelo mi s-se...“ prošapćem.

„Mogu li ti kako pomoći? Želiš li možda čašu vode?“ Liječnica je uporna. Odmahnem glavom. „Ma hajde, donijet ću ti—“

„Ne želi prokletu čašu vode!“ vikne nečiji glas. Sve se glave okrenu prema crnokosoj djevojci. Molly. „Je*eno sjedni!“ obrati se liječnici. Liječničina usta se lagano razjape.

„Prestani nam nuditi pomoć, prestani se ponašati prema nama kao da smo normalni, prestani glumiti! Dobro znam svrhu ovoga! Nije ovo nikakava je*ena grupa za poboljšavanje je*ene komunikacije među ljudima! Ovo je test naše psihe. I zato se prestani pretvarati da ćemo ovdje naučiti bolje komunicirati.“ Molly je ustala sa stolca. Stoji nasred sobe i urla.

 „Molly, smiri se, molim te“, liječnica ustaje sa stolca i nastoji ju smiriti. „Nema razloga za uznemirenost. Sjedni i sve ćemo izgladiti mirnim putem—“

„Prestani se ophoditi kao da smo normalni. Nismo normalni! Je*eni smo čudaci! Ovdje smo jer smo gadno za*ebani! Zašto nas ne biste odmah zatvorili?! Osjećam se kao je*eni pokusni kunić! Ionako smo već u očima svih ljudi proglašeni ludima i poremećenima! Zatvorite nas onda u je*enu ludnicu već! Što čekate?!“ Djevojka nastavlja vikati. Sve su oči uprte u nju. Barem se na jednu sekundu ne osjećam kao da sam ja ta u koji svi bulje.

„Molly, molim te da sjedneš i prestaneš vikati“, ton liječnice je nešto stroži, ali i dalje smiren. Molly na licu ima luđački izraz.

Tada shvatim da je istina što je rekla. Mi jesmo prokleti čudaci.

Životinje.

Propali eksperimenti u evoluciji.

Zadnje čega se sjećam kako skupina medicinskih tehničara drži Molly i smiruje ju izravnom injekcijom u vrat.