"Koji vrag ti radiš?" začula sam šokirani uzvik. Okrenula sam glavu prema smjeru iz kojeg je uzvik dopirao. Hladan vjetar nosio mi je kosu koja mi se lijepila za lice. Ugledala sam mladića obučenog u crno. Smeđa kosa vijorila mu je na vjetru. Oh, ne. Bila sam tako blizu i onda se on pojavio. Ignorirala sam njegovo pitanje. Nitko me neće prekinuti u mome naumu. Okrenula sam glavu ponovno prema rijeci. Tako je visoko. Ok, sada je dosta. Nema više odugovlačenja. Skoči.
"Pokušavaš li se ti to ubiti?" ponovno sam začula njegov glas. Uzdahnula sam. Čula sam kako se njegovi užurbani koraci približavaju ogradi mosta.
"Ne prilazi", zrak je proparao moj hrapavi krhki glas.
"Nemoj", rekao je. "Nemoj skočiti." Nasmijala sam se na glas njegovim riječima. Nije to bio sretan smijeh, već smijeh ironije i očaja.
"Ni ne poznaješ me. Zašto bi te onda bilo briga ako skočim?" odvratila sam mu.
"Ovo nije način."
"Vjeruj mi, nema nikakvog drugog načina. Svi me mrze. Ja sam samo višak na ovome svijetu. Planiram ovo tako dugo i ne želim da mi ti to upropastiš. Odlazi."
"Uvijek postoji drugi način. Nemoj skočiti", rekao je. Tko je on i zašto se petlja u moju odluku?
"Nema drugoga načina! Trudila sam se tako dugo pronaći način, ali rješenja nema. Ovo je moja odluka i ne petljaj se u nju." S tim izgovorenim riječima polagano sam se okrenula prema njemu. Bio je užasno blizu ograde. Uzela sam sekundu da ga promotrim. Bio je viši od mene. Imao je smeđu, razbarušenu kosu i hladne, plave oči. Crte njegova lica bile su vrlo jake i izražajne. Zjenice su mu se raširile kada me ugledao izbliza. Tako je. Sada tek vidi moj izgled. Odvratna, ružna djevojka, duge smeđe kose i zelenih očiju koje su crvene i naotekle od plakanja. Obrazi žarko crveni i mokri od svih suza koje su padale niza nj.
"Razumijem tvoju bol, razumijem zašto ovo radiš. Ali vjeruj mi, još uvijek nije prekasno da se sve promijeni", rekao je. Razumije moju bol? Hah. Nitko ju ne razumije. Nitko mene ne razumije. Suze su klizile niz moje obraze. Nisam se mogla suzdržati, a da ne zajecam. Proklela sam samu sebe što sam to učinila pred njime. Vjerojatno već misli isto što i svi oni iz škole -da sam čudakinja, luzerica. Ali zašto onda ne odlazi? Zašto me ne pušta da umrem u miru? Čak mi je i izgledao nekako zabrinuto. Ma daj, Rose, tko bi bio zabrinut zbog tebe. Svi te mrze, pa zašto onda misliš da je s njime nešto drugačije?
"Mene nitko ne razumije, pa kako bi onda ti?" upitala sam ga jedva govoreći od svih suza. Približio mi se još više. Naša tijela bi se bila dodirivale da ih nije razdvajala hladna, metalna ograda.
"Razumijem te", započeo je gledajući me tim prodornim očima ravno u moje ružne, zelene oči. "jer sam i ja bio u ovome. Ja sam iskusio ono što i ti." Povukao je prema gore rukav svoje crne majice i otkrio duge, već gotovo i zarasle ožiljke koji su se pružali od njegovog zapešća, pa sve do unutrašnje strane njegova lakta. Srce mi je brže zakucalo. I on se rezao? Ostala sam pomalo zbunjena. Možda je on pronašao način da se spasi, ali ne i ja. Za mene spasa nema. Ja sam propali slučaj. Ja ne zaslužujem živjeti. Čak i ja mrzim samu sebe.
"Svejedno, daj mi jedan dobar razlog zašto ne bih skočila? Za mene više nema spasa."
"Želiš razlog? U redu. Prolazio sam kroz ovo kroz što i ti očito prolaziš. Proteklih godina, u školi su me zlostavljali. Tukli su me i mrzili. Boljelo je. Svakodnevno su me podsjećali koliko me mrze, a s vremenom sam im i ja povjerovao. Zamrzio sam samoga sebe. Počeo sam se rezati. Jednoga dana kap je prelila čašu. Uzeo sam neke tablete i odlučio se ubiti. Popio sam ih puno i mislio sam da sam konačno umro, no onda sam se kasnije probudio u bolnici. Bio sam živ. Moji roditelji su me pronašli u kupaonici i pozvali hitnu. Spasili su me. Roditelji su mi bili zbunjeni i nisu razumjeli zašto bih se želio ubiti. Tek sam im onda rekao sve. Rekao sam im za zlostavljanje i rezanje. Pomogli su mi da prebolim svoju ovisnost o rezanju; pomogli su mi da postanem bolji, jači, samouvjereniji. Pozvali su socijalnu službu i ona je posjetila obitelji svih koji su me zlostavljali. Počeo sam trenirati boks. Postao sam jači. Više mi se nitko nije usudio prići ili me zlostavljati. Poanta je u tome da uvijek postoji način. Čak i kada misliš da izlaza nema, ima ga, vjeruj mi. Mi ga ispočetka možda ne vidimo, a to je zato jer ga ni ne tražimo. No uvijek moraš tražiti izlaz. To je razlog zašto me briga hoćeš li se ubiti, a to je ujedno i razlog zašto se ne bi trebala ubiti. Pomoći ću ti, samo nemoj skočiti." Dok je to pričao, suze su išle sve brže i jače niz moje obraze, a srce mi je kucalo kao ludo. Možda govori istinu. Možda stvarno ima izlaza. Možda još uvijek nije vrijeme da umrem. Možda još imam priliku da postanem nešto i netko.
"J-ja... N-ne znam...", promucala sam tiho. "Što ako za mene nema izlaza?"
"Nikada nećeš znati ako ga ne potražiš. Ja ću ti pomoći", rekao je pogledavši me ravno u oči. Ispružio je ruku prema meni. "Molim te. Pronaći ćemo izlaz zajedno." Promišljala sam na sekundu. Možda ima pravo. Možda konačno više nisam sama, možda postoji netko kome je stalo. On? Polako sam svoju drhtavu ruku premjestila s ograde u njegovu ruku. Čvrsto ju je stisnuo. Podigla sam nogu kako bih prekoračila ogradu, no odjednom sam se poskliznula. Osjetila sam svoju ruku kako klizi iz njegove. Vrisnula sam.
أنت تقرأ
Don't jump ➵ l.t.
أدب الهواة»Nemoj skočiti!« Bio je tek jedan od prolaznika s ulice, običan stranac. No odjednom, on je postao jedina karta za njezin spas.
