An Injury

Remember Me, Even When I Won't

Neymar nije čekao da se automobil pravilno zaustavi kako bi izašao van. Otvorio je vrata čim je Gil malo usporio te stupio na mokar asfalt. Lokva u koju je stao namočila mu je hlače i tenisice.

Hladna kožna jakna učinila je da se naježi od glave do pete, a činjenica da je u hlačama nosio pištolj mogla ga je samo odvesti preko ruba.

Da ga je netko pitao, rekao bi da je u potpunosti oglušio i oslijepio. Imao je samo jedan cilj i samo je njemu srljao — bez obzira na cijenu koju ne zna da će morati platiti.

Uputio se hrabro unaprijed, zaobilazeći gomilu uredno parkirnih automobila koji su mu se našli na putu. Grizla ga je periferija oka. Znao je gdje se nalaze nadzorne kamere i bio je siguran da je Calvo već obaviješten o njegovoj pojavi.

"Daj mi to. Odmah." Gil ga je zgrabio za rame te ga povukao unazad.

Neymar je pogledao u šaku koja je gužvala njegovu jaknu i poremetila mu planove.

"Pusti me."

"Ostavi tu stvar u automobilu! Jesi li sišao s uma?"

"Nije vrijeme za raspravu."

"To nije rasprava! Ne možeš biti poput njih. Korištenje oružja nije način ni prava odluka. Razmisli, molim te, prije nego učiniš nešto zbog čega ćeš požaliti."

Neymar je sklopio kapke na trenutak, zubi su mu škripali. Imao je osjećaj kao da će mu tijelo eksplodirati.

"Obojica znamo zašto smo došli ovamo."

"Nisi zadužen rješavati stvari na taj način! Postoje ljudi poput Coste koji bi nam trebali sada pomoći, ljudi kojima vjerujemo. Zašto odbijaš zatražiti njegovu pomoć? Ili barem dobiti neko pojačanje? Ako odeš sam, neće dobro završiti!"

"Boli me kurac, Gil! Pođi sa mnom ili ostani ovdje."

Plava svjetla prelijevala su mu se po koži dok je zurio u Gila kao da će ga pojesti.

Istina je da je Neymar znao da je Gil u pravu. Nije mu pristajalo posezati za takvim stvarima i osoba koja je bio sada bila mu je nepoznanica. Nije bio ni siguran zna li kako koristiti oružje ni hoće li mu ono pomoći ili samo zagorčati život. Cijenio je ljudski život. Smatrao je da mu je ovo bila samo mjera opreza, zaštita, no znao je da u određenim situacijama može reagirati neočekivano i bojao se trenutka kada bude učinio nešto što će požaliti.

Ali, to je ono što ga je sada činilo snažnim i spremnim da poduzme potrebne mjere. Njegov očaj i strah tjerali su ga da ide naprijed iako je to značilo da ga tamo čeka neprijateljevo gnijezdo.

Bez više oklijevanja, prošao je pored linije automobila i preskočio stepenice ispred ulaza. U trenutku kada su mu se vrata otvorila, toplina i žamor zaletjeli su mu se ravno u lice. Iako je restoran bio odvojen od recepcije staklenim zidom, pomislio je kako će uništiti večeru svim ljudima koji su sada bili tamo i uživali u svom društvu.

Zaustavio se usred hodnika i dobro pogledao oko sebe. Nikoga nije bilo na ulazima niti kod stepeništa ili kraj dizala, osim djevojke koja je radila na recepciji.

"Gdje je Calvo?"

Žena koja je stajala iza masovnog pulta, imala je potrebu poravnati kravatu kada ga je ugledala kako joj se približava.