An Injury

Fridays That Turned Wild

Podigla sam glavu pobjedonosno. Vjetar je pirio niz moje lice kad sam zapazila svoj slavan bicikl uredno naslonjen na zid pored ulaza u kuću. Zgrabila sam ga u ruke, podigla ga i okrenula te sjela na njega i zaletjela se prema cesti. Voljela sam se ponekad voziti uokolo po prerano oronulim, zapuštenim, paklenim ulicama pa čak i po rubu grada koji nas nije volio i u kojem sam se već nekoliko puta izgubila; s mislima koje su u meni održavale neprimjerene i zrele razgovore, poput onih iz najprodavanijih svjetskih knjiga. Promatrati ljude i diviti se njihovim čudnim navikama bilo je nešto od čega se nisam mogla odviknuti.

Mama me podsjetila da ne zaboravim otići kod Nettove.

Nakon jučerašnjeg događaja s omotnicom i Neymarovih burnih, komičnih zamisli, tko zna što će mi sve reći. Tko zna o čemu su Neymar i ona uopće razgovarali i što je sve njegovo zafrkantsko biće bilo spremno reći.

Što je bilo s tim petcima?

Do sada nisu bili sladunjavi ni čudni, ni ispunjeni pritiskom niti se događalo nešto posebno ozbiljno, ali danas to nisam mogla reći, sudeći prema tome kako su se u meni odigravali osjećaji i razmišljanja. Osim toga, petak je ovdje bio nesebično opušten dan, čak opušteniji od nedjelje. Ovdje se većina stvari zbivala nešto drugačije.

Gotovo svi su štandovi bili otvoreni i razvučeni iz svojih okomitih skladišta na zidovima, onako šareni, potrgani i prljavi pričinili bi se kao krovovi obojenih, trulih crijepova. Ljudi su vrvjeli doslovno poput kukaca koliko ih je samo bilo po ulicama, na biciklima, pješke, iza štanda ili ispred, dolje na podu, uz rubnik, i sve sam ih pozdravljala pa čak i ako nisu bili odavde i iako ih nisam uopće poznavala. Mirisi, od gorkih i jakih do onih zbog kojih vam je trbuh zavrištao, glazba koja je navodila na ples čak i ako su vas mučili plesni koraci, jednostavno ste se morali barem ljuljati, dernjava vođena raznolikim smijanjem. Što god poželjeli, nalazilo se baš u ovim uskim ulicama.

Sve je bilo spojeno u jednu toplu, bogatu sinesteziju od koje ste mogli očekivati da će vam pjevati u bojama i disati u zvukovima, dotaknuti vas prizorima i vjerojatno vas, na neke besmislene ili srčane uspomene, prisjetiti neizbježnim mirisima. Proletjela bih kroz ulice tog našeg podneblja tako brzo kao da sam napravila tek jedan okretaj pedalama, njihova bi se poprilično velika dužina i kamenčići kojima su bile zasute poskliznule ispod kotača mog bicikla bez da sam to shvatila.

Nakon još nekoliko sitnih okretaja svojih nogu po samačkom djelu jednog ne tako primamljivog puteljka, stigla bih do prve asfaltirane ceste, do prvog pješačkog prijelaza, do prvog crvenog svijetla zbog kojeg sam jednom gotovo završila u stanju koje ni ne želim zamisliti nakon što me automobil gotovo pregazio. Sljedeća bi bila prva glomazna ograda koja je obilježavala nečiji raskošan teritorij i zabranila da naše proste, znatiželjne oči barem samo provire unutra, pa do prvog drvoreda uz koji se, i s jedne i druge strane, baš uvijek nalazila linija automobila zapetih u gužvi i, napokon, do prvog mrzovoljnog pogleda neke osobe iza ugla kod dobre stare pekare Girassol. U svom bi se tom bogatstvu, pravilnostima, zakonima i pravilima ona čar od malo prije raspršila poput oblaka nakon strašne oluje.

Skrenula sam u jednu od meni vrlo dobro poznatih ulica i zaustavila se pred kućom gospođe Netto. Bezvoljno sam sam otvorila gvozdena ulazna vrata; onako suhog grla, s biciklom kojeg sam pridržavala znojnim, drhtavim dlanovima prije nego sam ga oslonila na unutrašnji dio ograde i krenula prema kući. Stala sam na prvu stepenicu, pa na drugu, uhvatila kvaku u školjku svoga dlana, samo da bih shvatila da vrata ni nisu bila u potpunosti zatvorena. Neobično. Izgleda da Rosa nije zatvarala vrata kad je odlazila kući ili ću ponovno morati pozvati bravara da sredi problem s kvakom. Gospođa Netto odbijala je kupiti nova vrata nakon što su se potrgala.

Tiho sam gurnula vrata i ušla unutra, doduše gotovo pala kako sam se spotaknula o ogroman tepih u hodniku.

Uskliknula sam kroz smijeh dok sam popravljala ugao lijepo pletenog tepiha koji je gospođa Netto donijela iz Europe prije dvije godine.