An Injury

Backpack

Košara s odjećom koja joj je pala na stopalo, uzrokovala je dovoljno veliku bol da Maisa zajaukne i čučne kako bi protrljala gole prste. Voljela je hodati bosa i nikako da nauči navući tenisice kad je radila iako se već nekoliko puta povrijedila.

Upravo je pospremila sobu u kojoj je Calista spavala proteklih tjedan dana nakon noći provedene u bolnici. Ormari su sada bili u potpunosti prazni, police usamljene, a prozori uz čija su se širom otvorena krila kovitlale dugačke bijele zavjese, samo su uvećali osjećaj pustoće.

Sjela je na pospremljeni krevet. Utonula je u površinu. Oslonila je lakat uz bedro i ugurala lice u dlan, skeniravši sobu još jednom. Voljela bi da je mogla razmišljati o bilo čemu samo ne o njemu. Voljela bi da se mogla malo opustiti i prestati se opterećivati time gdje je sada i kamo je tako žurno otišao jučer.

Smatrao je da joj je svojim odlaskom činio dobro. Svi razgovori koje su ikada vodili davali su mu dublji uvid u njezinu dušu i on ju je sve više upoznavao i navikavao se na nju, zavodio je nesvijesno. A kad je već toliko toga činio nesvijesno, tako joj je i nanio bol.

Stvari su ostale iste, ali su se toliko promijenile. Nije znala što osjeća niti smije li osjećati takve nepoznate vatre i žeđ, a osjećala ih je po cijelom tijelu.

Ustala je s kreveta i izašla u hodnik. Sve o čemu je razmišljala kao da joj se vuklo u koracima i pobrinulo se da ne posustaje za njom. Bockalo ju je po leđima i gurkalo u nove misli i preispitivanja.

Zastala je na sredini. U jednom joj je oku titrao strah, u drugom ista privlačnost kao jučer.

"Ostavit ću vas... same. Čuvaj se." Joana se osmjehnula neprimjetno, tapšajući Neymarov dlan sve dok ga nije zagrlila.

Maisa je buljila u prizor pred sobom i nije se ni obazrala na to kako su je oboje pogledali kad su shvatili da više nisu sami.

Bilo joj je tako čudno i neugodno vidjeti ga. Sve emocije bile su se ispremiješale oko i unutar nje. Njih dvoje su učinili nešto i pucala je od rapsodije osjećaja zbog toga.

Uzela je korak naprijed, spuštajući se u strahu da će se, ako previše istupi prema Neymaru, dogoditi nešto što nije željela i mogla očekivati. Došuljala se do njega, gledajući ga sa simpatijom u obrazima zbog osjećaja koji joj je jučer poklonio tako nesebično, no nije mogla sakriti dozu srama.

Osim toga, razlog zbog kojeg su se uopće našli u toj situaciji još ju je uvijek bolio u grudima.

Pozdravila ga je klimanjem glave. Neymar joj je odmjerio lice hladnokrvno. Volio bi da nije.

"Žao mi je ako sam vas prekinula." Pogledala ga je dok joj je bio okrenjen s profila. Šutio je, "Nešto se... dogodilo? Joana nije zvučala baš oduševljeno."

"To ćeš morati pitati nju."

Maisa je digla glavu kao da se slaže s njim. Kao da je bila prisiljena prihvaćati tmurno raspoloženje u zraku, tu napetost koja se kuhala između njih i malo ih vukla jedno prema drugome, malo u drugom smjeru.

Svladavao ju je pogledom, no ona se odluči osmjehnuti i pokušati opustiti.

"Ideš na... trening?" Pokazala je na ruksak koji nosio.

"Putujem."

"Kamo?"

"U Pariz. Trebaju me u klubu."

"Imaš utakmicu?"

"Postoje i druge bitne poveznice uz klubove osim utakmica. To mi je posao."

Pogledala je u pod, osjećajući se pomalo tupo zbog tako otvorenog pokazivanja zabrinutosti. Nije htjela ispadati žrtva u ovom slučaju.