An Injury

Nebulochaotic[1]

Otvorila sam teške kapke i jedna je zraka sunce pronašla put kroz rupicu u spuštenim roletama te me neugodno ubola u oči. Zastenjala sam glasno i ponovno zakopala lice duboko između dva oveća jastuka.

Užasan osjećaj prostrujao je mojim tijelom.

Noge su mi bile bačene gotovo usporedno s rubom kreveta dok sam poput saga ležala ispružena na trbuhu. Desna se jedino bila skvrčila u koljenu. Suosjećala sam. Obje smo bile izmrcvarene.

Ponovno sam otvorila oči, škicnula tek toliko ispred sebe te se s teškoćom okrenula na leđa. Uzdahnula sam pod teretom koji se nalazio na meni i sprječavao me da se ponovno pomaknem, kamo li da ustanem što sam zapravo željela učiniti. Toplina, udobnost, prostranost, sve je bilo na svome mjestu. Jastuci su mirisali svježije od bilo kojeg jutra i prostirali se u beskrajnost s obje strane moje glave.

Namrštila sam se i zbunjenost koju sam osjećala kod samog otvaranja kapaka, polako je postajala čišća. Izgubljeni fragmenti iz kraja mog mozga počeli su se nizati velikom brzinom, mutna sjećanja ostavljala mi gorak okus u ustima dok je stvarnost udarila poput sjekire.

Kapci su mi se širom otvorili, a gornji dio tijela silovito podigao tako da sam sjedila, upijajući očima svaki nepoznati milimetar sobe u kojoj sam vrlo očito provela noć.

Prsti su mi prepali u mekani madrac, a glavom prostrujala strašna bol zbog čega sam zastenjala prislonivši dlan na čelo. Okrenula sam se nekoliko puta ne znajući što da radim ni što da pomislim, divovsko ogledalo ispred mene rugalo mi se zbog onoga kako sam izgledala ─ blijedo, raščupano i nesumnjivo izgubljeno.

Osvrnula sam se na krevet i teret koji sam nosila dok sam spavala bio je opravdan jednom kad sam ugledala nekoliko slojeva pokrivača na mjestu na kojem sam donedavno ležala. Okrenula sam se u stranu, ponovno prema ogledalu. Divnoj haljini, biranoj po Justovoj želji, više nije bilo ni traga. Sjećam se da sam se bojala da mi neće pristajati, a sada je sve što sam imala na sebi bila obična siva majica kratkih rukava i kratke hlače jednake boje i materijala od kojeg mi je oboje bilo veliko.

Pitanja su nadilazila moj um dok sam se okretala oko sebe. Udarila sam se koljenom o stol nedaleko od kreveta. Na njemu se nalazilo ugašeno računalo, a zlatni ručni sat bio je bačen nedaleko od kutijice u kojoj mu je bilo mjesto.

Umjesto da stojim ovdje i postavljam si pitanja, ušuljala sam se kroz otvorena vrata i ušetala u hodnik. S moje lijeve strane nalazila se pruga stepenica koje su vodile prema gore. Bacila sam pogled onako šćućurena na pragu i čula ništa doli grozne tišine i malo šumova koji nisu dolazili iz tog smjera.

Pritisnula sam se uz zid i krenula prema naprijed. Noge su mi drhtale u nepoznatom prostoru, a glava pucala od boli koja je sjekla sve na svom putu. Okrenula sam se iza sebe, nikoga nije bilo, a zatim sam se ponovno usredotočila ispred sebe i ubrzala korak došavši do još jednih stepenica koje su vodile dolje.

Skupila sam snage i na prstima stala na prvu stepenicu pa nastavila. Nisu škripale kao što sam zamišljala da hoće, a smeđi tepisi koji su se nalazili na svakoj dodatno su ublažavali moj tromi hod.

Zaustavila sam se na trenutak i provirila glavom u hodnik. Tamna ulazna vrata vraćala su sjećanja. Nisam imala pojma što se događa ni što bih morala sljedeće učiniti. Toliko pitanja, toliko stvari, toliko toga što je bilo svježe, ali nemoguće raspoznati sada se kotrljalo po mojoj glavi i mučilo me do iznemoglosti, a onda, kada sam poželjela učiniti prvi korak, uočila sam pokret sa svoje desne strane.

Vrisnula sam i poskočila unazad jednako kao i žena s kojom sam se sada našla licem u lice.

"Oprostite! Nisam vas uopće vidjela da dolazite prema meni."