Don't jump ➵ l.t.

chapter [23] note

Nema ga na vidiku.

Otšetala sam do jedne klupice i sjela. Doći će - kažem samoj sebi. Nije mogao doći odmah, ali već je na svome putu.

Minute prolaze, ali Louisa nema. Još je ostalo deset minuta odmora. Uključila sam svoj mobitel i krenula igrati igricu.

Odjednom, netko stavi ruku na moje rame. Poskočim i vrisnem.

Okrenula sam se s velikim osmijehom, ali on je iščeznuo čim sam vidjela da to nije Louis.

Ispred mene su stajali nitko drugi već Sam, Dabria i ostatak njihove ekipice. Prepoznala sam još dvoje njih koji su išli sa mnom na neke satove. Uz njih je bila još jedna djevojka koju nisam poznavala.

Automatski sam ustala s klupe. Što njih pet želi od mene?

"Kamo ćeš?" upita crnokosa cura.

"Tek smo došli, Rose", rekao je Sam.

"Možete li me ostaviti samu?" upitam, pokušavajući odigrati najsmireniju osobu na svijetu, makar iznutra drhtim. Što oni žele od mene? Sam je bio pokretač svega, uvijek, ali otkako mu je Louis zaprijetio, više me nije gnjavio. Svih petero se nasmije na moju rečenicu.

Okrenula sam se na peti i krenula prema drugoj strani igrališta. Samo sam se željela maknuti od njih.

Čula sam korake iza sebe. Samova ruka me grubo zgrabila za zapešće koje je ionako već bilo svo ranjeno. Zajaukala sam i okrenula se prema njemu.

"Ostaješ", zapovijedio mi je. Na licu je imao onaj odvratan osmijeh, a njegove su mi oči govorile da nešto smjera.

"Pusti mi ruku." Glas me izdao i u njemu se čuo strah, a Samu je to očito vrlo dobro sjedalo. Još se jače nasmiješi.

"Gledaj, ne želim nikakve probleme, ali samo da znaš, moj će prijatelj uskoro doći i neće mu se ovo svidjeti", rekla sam. Zvuči hrabro - podsjetila sam se - Zvuči hladno, odvažno. Moja je rečenica ponovno izazvala val smijeha kod petorke. Nisam znala što je tako smiješno. Povukla sam svoju ruku, ali on nije puštao.

"Ljudi, m-možete li mu, molim vas, reći da me pusti?" Pogledala sam prema njima, ali oni su samo stajali umirući od smijeha. Panika me počela hvatati.

"On samo što nije do--" započela sam, ali me Dabria prekinula.

"Čekaj malo, ti još nisi shvatila?" Upitnik mi je iskočio iznad glave.

"H-huh?" promrmljala sam. Opet su se nasmijali, a Sam me još uvijek držao.

"Da ti nije možda 'prijatelj' ostavio poruku u ormariću?" pitao je plavokosi dečko. Mislim da se zvao Luke, ili možda Luca.

Na trenutak sam otvorila usta. Odakle mu to?

"K-kako si...?" Ne marim da dovršim rečenicu. Njihova navala smijeha me prekida. Osjećam se tako jadno i bespomoćno. Stani malo... Nisu valjda... Oh, Bože. Konačno shvatim.

"Stvarno si mislila da će tvoj prijatelj doći, ha?" pita me Sam i pusti moju ruku te me odgurne. "Kako si glupa, Rose. Misliš da bi ti on stvarno to napisao, je li?" Disanje mi se ubrza.

"Misliš da je njemu stalo?"

Htjela bih da ovo nije istina, da se ovo ne događa, ali ne mogu tu ništa. Oni su napisali poruku i stavili ju u moj ormarić. To je bila Samova osveta.

Osjećam se tako glupo i beskorisno, iskorišteno. Vrijeme se na trenutak uspori.

Svi se previjaju od smijeha, udaraju se po koljenima, suze im idu na oči, vrište, upiru prstima u mene, ismijavaju me, rugaju mi se...

Želim pobjeći, ali ostajem ukopana na mjestu.

"Pogledaj joj izraz na licu!"

"O moj Bože, hahaha!"

"Likuša je mislila da ima šanse kod nekoga!"

Dosta mi je toga, želim samo vrištati, prekriti uši i baciti se na koljena, pretvoriti se u ništavilo i nestati u tome betonu. Konačno smognem snage pa se pomaknem s mjesta i počnem trčati preko igrališta.

"Hej!" čujem kako vikanje iza sebe, a nakon toga ih čujem kako trče za mnom. Sam se zaleti u mene i moj ruksak odleti na tlo. Stanem. Crnokosa cura uzme ruksak i dobaci najvišemu dečku. On ga otvori.

"Daj ga meni", viknuo je Sam. Visoki mu je bacio moj ruksak. Ne znam što da radim, pa samo stojim, dok ljutnja, očaj, bespomoćnosf i agonija u meni sve više jačaju. Sam je okrenuo moj ruksak naopačke te su sve moje stvari iscurile van.

"Prestani!" viknem, ali nitko me ne doživljava.

"Ovo će meni dobro doći", Luke/Luca uzme kutiju cigareta i upaljač s poda.

"To je moje", rekla sam. Luke/Luca me ošine pogledom i povuče k sebi.

"Više nije." Uhvati me za ramena i drži me dok ostali kopaju po mojim stvarima. Osjećam se kao da gorim iznutra.

"Molim vas, prestanite..." Crnokosa podigne moj balzam za usne s tla.

"Daj, El. Nemoj to, dobit ćeš kugu", rekla joj je Dabria. El se nasmijala i s gađenjem bacila labelo na tlo. Suze su mi navrle na oči.

"Pusti me", rekla sam Lukeu/Luci. Njegov stisak nije popuštao. Počela sam se koprcati, pokušavajući se osloboditi njegova stiska. Željela sam da me puste na miru, da ovo prestane. Osjećala sam se kao da ću eksplodirati.

"Prestanite!" viknem najjače do sad. Ovoga puta su se svi okrenuli prema meni. Sam je došao do mene.

"Što si rekla? Hoćeš da prestanemo?" upitao me i nagnuo glavu. Približio mi se.

"Samo me pustite na miru..." prošaptala sam. Osjetim se ugroženo zbog njegove blizine.

"Ovo dobiješ za cinkanje, kužiš?" Ugrizem se za usnicu i pokušam se ne rasplakati. Čime sam ovo zaslužila? Želim mu odgovoriti, želim se izboriti za sebe, ali ne znam kako. Samo šutim.

"Je l' ti jasno?" pita glasnije i osjetim bol na licu. Ošamario me. Suze su krenule iz mojih očiju, bez moje kontrole.

"D-da", promucala sam. Iz škole se začulo zvono. Nikad nisam voljela taj zvuk više nego u ovome trentku.

"Sam, zvonilo je", rekla je Dabria.

"Nema ništa u ovome ruksaku. Samo smeće." Progutala sam knedlu u grlu. Luke/Luca me naglo pustio. Ispustila sam izdah olakšanja.

"Zapamti što sam ti rekao", šapne mi Sam prije nego se okrene. Visoki je šutnuo moj ruksak koji je odletio još pola metra dalje, a zatim su nestali.

Tek sam si onda dozvolila da ispustim jecaj. Nisam mogla ovakva na sat. Morat ću markirati. Počela sam sakupljati svoje stvari po tlu dok su mi suze natapale majicu.

Prije nego sam krenula s igrališta, podigla sam rukav svoje majice i otkrila još nekoliko novih plavih mrlja.