Trafika

25

Tijekom zadnja tri tjedna primijetio je kako lijekovi djeluju. Više nije bilo tjeskobe oko rada na web stranici, čak je bio užitak kao i prije, prijetnje više nije shvaćao osobno, pogotovo ne od Tonija. Čak i Dina više nije imala napade panike niti je bilo plakanja u zahodu, ali je i dalje bila neraspoložena. Roditelji su je barem pustili na miru. Sa psihologom je samo jednom tjedno kontaktirao samo da mu opiše simptome i reče što je konzumirao, rekao je samo travu i cigarete, ništa drugo.

Taj dan imao je nastavu u popodnevnoj smjeni. Odmah ujutro je uzeo laptop da počne raditi na stranici. Nije ga bilo briga za doručak. Čim je ušao na stranicu nije se mogla učitati. Provjerio je link da nije nešto falio, pošto se URL sastojao od stotine slova i brojeva koje ni Ivan nije mogao zapamtiti. Pokušavao je stotinu puta, nije mogao. Pokušao je preko raznih tražilica naći, ali nije mogao. Na mobitel mu je poruka došla s linkom. Link je vodio na stranicu članka na kojem je pisalo Trafika je napokon ugašena.

Znao je da se o toj stranici pričalo po gradu, čak je i ravnatelj čuo za nju, ali većini je to izgledalo kao urbana legenda. Ipak on sam zna da nije nikome rekao za tu stranicu. Odmah je resertirao laptop da na njemu ne ostane drugih tragova. Sve alate koje je trebao je imao spremljene na CD-u u slučaju da je došlo do nesporazuma.

Nije izlazio iz sobe sve dok se nije uputio u školu. Niko je sjedio ispred škole, činio se napet. Odmah je sjeo do njega i pitao ga: "Odakle ti ono?"

"Stranica je ugašena u ponoć, ne znam ni ja kako. Jesi ti što učinio?"

"Nisam toliko lud."

"Ivan će nekoga ubit."

"Jesu li ga otkrili?"

"Nisu, ali istražuju. Zadnja tri dana nekoliko je ljudi uhićeno, zahvaljujući toj stranici"

Stvari su bile gadne, jako gadne. Na Ivanu je bilo da čuva stranicu, ali na drugima da čuvaju informaciju. Možda je netko drugi bio kriv. Još je ljudi znao za tu stranicu.

"Bolje je da se pravimo glupi. Ja nisam ništa vidio."

"Mislim da ćeš ti prvi najebat ako se budeš pravio glupim."

Izašao je ubrzo iz zgrade, povlačeći Dinu za ruku. Kao i oni djevojka je bila zbunjena. Oboje su odmah ustali jer su se odmah sjetili onoga dana. "Za mnom." reče Toni. "I bez pogovora."

Dina? Bi li ona bila dovoljno luda da ih tuži? Zna što bi joj se odmah dogodilo? A i da ih je tužila. Otišli su opet dalje od škole, tamo gdje su vodili i Marelu. Zar se opet ovo ponavlja? Tko je sad na redu? Što ako ih Ivan nađe, ako ih on dočeka? Gdje je on uopće?

Toni je odmah bacio Dinu na zemlju i uperio pištolj u nju? "Nisam ja!" vikne.

"Začepi!" Toni prosikće stisnutih zubi. Drugi pištolj baci odmah Nikoli u ruke. "Što smo rekli zadnji put?"

Sjećao se onog dana u uredu. To je Bruno doživio s ocem prije nego je pucao u Marelu.

"Ti si poremećen." reče Niko gadljivim izrazom lica.

"Ili ti, ili ja. Ako to ja napravim netko od vas dvoje joj se pridružuje."

"Onda napravi. Nije mi do nikoga od vas posebno stalo." To je i bila istina, osim možda Dine, ali nije bilo šanse da se izvuče.

"Ti si ozbiljan?"

"Ne želim odugovlačit. Učini više Toni."

Toni se podrugljivo nasmije i spusti pištolj. Dina zatvori oči jer je očito zna da joj nema smisla moliti. Bruno ipak nije htio prihvatiti. Vidio je da se Niku ruke tresu, ali pištolj je dizao prema Toniju. Primijetio je da je Toni dignuo pogled i naglo podignuo ruku. Bruno je odmah skočio na njega bacio ga na zemlju. Pucanj je i to vrijeme odjeknuo, a zatim drugi. Toni se na drugi pucanj trznuo, a zatim mlitav pao na zemlju. Bruna su poprskale kapljice krvi po licu. Odmah ih je obrisao. Pridigao se i pogledao Toniju u beživotno lice. Ranica mu se nalazila možda centimetar ispod oka.