Sudbina

"Možda mi se pričinjava?"

Prošlo je dvije godine od tog incidenta. Uspijela sam se primiriti ali neke stvari su mi se uvukle pod kožu. Trzam se kad god netko digne ruku u znak pozdrava. Nisam više ona stara ja. Sada sam zatvorena u sebe sa tim problemom. No trudim se zaboraviti na sve to i ići dalje. Odlučila sam se na jedan drastičan korak. Posvojiti ću dijete i to novorođenče. Zašto? Jer želim da dijete bude voljeno unatoč tomu što ga je majka odbacila. Spremila sam se te uputila prema sirotištu. U kući već imam sve pripremljeno za dijete sad samo moram otići po nju. Ne znam zašto ali imam neki vrlo čudan osjećaj kao da me netko prati no svaki put kada bih se okrenula nebi bilo nikoga. Možda mi se pričinjava? Ubrzo sam stigla do sirotišta. Bila je to velika i lijepa ustanova no pogledi djece su govorili tužnu priču. Ušla sam polako unutra i došla do određene sobe u kojoj samo moram potpisati papire i dijete je moje. Ime sam već dala. Zvat će se Sung. Jedva čekam da ga vidim i primim u ruke. Star je svega mjesec dana i stvarno je žalosno to što žene rade.

"Evo samo se tu potpišite i možete ići sa svojim sinom"kaže mi starija žena sa velikim osmijehom. Žene su ovdje ljubazne nisu onakve kakve sam mislila da jesu. Potpisala sam se i gospođa je otišla po Sunga. Ubrzo nakon par trenutaka je ušetala žena sa mojim Sungom. Bio je predivan. Kada sam ga vidjela da spava nasmijala sam se i primila ga.

"Molim te pazi ga on nam je bio mezimac"rekla je sa osmijehom blago ga mazeći po glavi.

Ja"ne brinite u sigurnim je rukama". Kažem sa osmijehom te izađem iz ureda i iz zgrade općenito. No opet isti osjećaj. Opet sam imala osjećaj da me netko prati. Opet sam se okrenula ali nema nikoga. Odlučila sam ignorirati taj osjećaj i posvetiti se mom sinu. Predivno malo biće.