Dvadesetosmo poglavlje

3.8K 336 12
                                    

    U momentima mi se činilo da ću od uzbuđenja izgubiti svijest. Nisam mogao dočekati da je vidim, ali sa isto tako sa nestrpljenjem  iščekivato trenutak kada ću prvi put vidjeti svoje dijete, ono koje je bilo u njenoj utrobi.

"Tata, nije još nema. Hoće li brzo?"  tada sam je ugledao kako nam prilazi  užurbanim korakom. Upijao sam njenu pojavu i nikako nisam mogao da se ne uživam nije ljepote. Oduvijek je imala žestok utisak na mene, a ja kao i svaki muškarac uživao sam gledajući je. Njeno tijelo se NIJE mnogo promjenilo kroz trudnoću, samo su joj grudi malo veće nego obično i mrvicu je šira u kukovima. U svakom slučaju prekrasna.

" Evo ona stiže" kažem joj i ona svoju pažnju usmjeri prema njoj, stidljivo se smješkajući.

"Teta Ema... " njen glasić odzvono oko nas i Ema joj se široko osmijehne.

" Hej ljepoto.  Kako si" potom je poljubi u obraz, ali nisam joj dao da je uzme. Mina je teška i hvala Bogu dobila je dva kilograma. Meni se samo osmjehnula i ja sam bio gotov.

Emu sam poslednji put vidjeo preksinoć kad sam ujedno i prespavao kod nje.  Poslednje dvije sedmice sam svaki drugi dan išao kod njoj i ostajao preko noći.  Ni jednom nismo vodili ljubav iako sam umirao za tim pa i od nje dobio zeleno svjetlo, nisam je taknuo.  Mislim da sam u poslednjom mjesec dana drkao češće nego dok sam bio pubertlija. Nisam mogao da se obuzdam kako treba, a odrastao sam čovjek. Uvijek sam bio seksualno aktivan, ali od kako mi je kroz život prošao uragan, stvari su se promjenile, ja sam  se promjenio. 

"Gdje si ti odlutao" primjetila je da sam zamišljen, pa sam samo namignuo i nacerio se. Dok je porumenjela, shvatio sam da zna o čemu sam mislio i da mi misli nisu nimalo pristojne.

"Pričaćemo kasnije" rekao sam joj i ušao kroz velika vrata, koračajući sa mojim curama prema ginekološkom odjelu.

Dok smo čekali u hodniku, pogledao sam okolo u još nekoliko žena sa partnerima koje su čekale svoj red. Kad je sestra izgovorila Emini ime, ja i Mina smo ostali na hodniku dok ona uradi neke brze testove. Nemam pojma šta radi ali ću je da pitam. Deset minuta kasnije ona je izašla po malo nervozna.

"Anđele moj, je li sve u redu" slegla je ramenima.

"Dobila sam tri kilograma. I sama sam primijetila da sam se ugojila, ali ovo je previše" ugrizem se za unutrašnju stranu obraza da se ne nasmjem.

"Dušo, trudna si. Bebica u tebi raste i normalno je da si teža nego obično" kažem joj iskreno.

"Strahinja, nisam slijepa..." ona sestra koja je bila sa njom prozove je i ona uđe sa njom u ordinaciju.

"Sačekajte tu dok ja ne završim pa ćemo te zvati" ovo je gore nego što sam mislio, a ja sam se smijao svojoj kćerki malo prije dok smo čekali.

Onih desetak minuta koje sam proveo čekajući da ona završi kod doktora, trajalo je kao deset godina.Šta li radi toliko unutra? Dijana mi nikad nije dala da idem sa njom na pregled, obično je vodila majku ili neku od svojih prijateljica. Nije me željela tad uz sebe. Kad je napokon izašla sestra da me uvede unutra trema je postala nepodnošljiva. Jedva sam mogao disati koliko mi je srce snažno lupalo u grudima.  Mina je ćutala baš sad kad bi trebala da priča.

Emu sam našao kako leži na krevetu, ogoljenog stomaka i laganog osmjeha na licu. Izgledala je kao da nema ni jednu brigu na ovom svijetu, ali sam znao da nije sve tako.

"Uđite, Strahinja. Zdravo mala djevojko. Kako se zoveš" on se obraća mojoj curici i ona se skupi uz mene bez odgovora.

"Je li sve u redu sa njima" pitam ali gledam u Emu koja se široko osmjehuje.

"Da, čekali smo vas da vam kažemo pol bebe. Ostalo je sve u savršenom redu" sjeo sam na stolicu pored kreveta. "Ovo je srce.." potom pritisnu neko dugme i začuje se snažno kucanje. Mina zuri u mene, ja pogledam u nju a u doktora.

Nikad I Zauvijek - završena Where stories live. Discover now