Osjećam se pogubljeno, slomljeno i prazno iznutra.
18 poglavlje
Okrećem se u ova četiri zida i svaki udah, umjesto da mi olakša disanje on me počne jače gušiti. Ne znam šta je mir od kako je otišla, a prošlo je više od mjesec dana. Od našeg poslednjeg susreta u hotelu milion puta sam se pokajao što sam je pustio da ode, ali šta sam mogao? Da sam je zatvorio negdje il isputao njenu potrebu da pronađe sebe jače bi me mrzila,Više bi me gurnula, a ovako ostaje bar nada da će se jednog dana vratiti i da ću u njenim očima vidjeti sve ono što sam nekad davno vidio. Nisam je zaslužio ni jednim dobrim djelom u životu, ali je volim onako kako ne bi mogao voljeti više nikog i nikad.
Ponekad poželim da sam samo vazduh koji je okružuje, da joj u obliku vjetra pomilujem kosu i lice, da joj pređem preko usana toplo i lagano, a ona zatvorenih očiju uživa u tome. Ali to su samo želje i svaka od njih je pusta. Jer sam, ovo, samo ja, čovjek od krvi i mesa, njena rana na duša i sopstvena propast koja je na životu samo zbog svoje kćeri. Ona je jedino što imam vrijedno i zbog čega se borim kroz svaki novi dan. Da je nema, ja bih se odavno predao sudbini i digao ruke od sebe.
Znam da je najlakše za svoj bol okriviti nekog ko nema veze ssa istim, ali ja ne želim to. Želim je nazad, želim da mi oprosti za sve što sam uradio, želim tu drugu priliku da je držim kao malo vode na dlanu da joj opet budem sve. Ne znam komeBogu da se molim za to, ponudio bi i dušu vragu, ali ne mogu jer je ona moja duša i živi tekući kroz mene. I dalje stojim iza svoje riječi da sam je spreman čekati dovijeka, čak i ako se ne odluči vratiti meni, ja ću i dalje tu da budem za nju i samo za nju.
Za ovo vrijeme od kad je nema ja sam uspio da sredim svoj posao. Opet sam u igri, ali ovaj put bez Dijane. Nju kao da je zemlja progutala, niti dolazi da vidi dijete niti je zove. Mina je traži i čini mi se da svaki put uvene jedan dio nje kad joj kažem da se nije javila. To dijete nije zaslužilo nju kao majku, niko je nije zaslužio kao takvu uopšte. To je samo prazna ljuštura u obliku tijela, bez srca i duše, a samim tim i bez ljubavi.
Nadam se da će naći nekog ko je isti kao ona i ko će je slomiti. Zaslužila je da je boli više nego ikog. Mina je pametna i zrela, vremenom će neke stvari i sama da shvati. Samo ne znam kako će na nju uticati sve to. Možda jednog dana kada poraste bude mene krivila kao što me krive i svi ostali. To ne bih mogao podnijeti. Kriv sam samo što sam oženio pogrešnu ženu i što sam dao sebe pogrešnoj, dižući ruke od one najvrednije i prave, one za cijeli život. Glupost koju sam uradio nema opravdanje, kajanje i krivica će me ubiti.
Ovaj vikend sam planirao odvesti Minu negdje u prirodu, ali sam odustao jer kiša remeti sve planove. Opet smo osuđeni na igraonicu, a to je mjesto gdje najmanje želim biti. Nerviraju me sve one žene koje me posmatraju kao potencionalnu budalu koju će odvući u krevet. Nisam više taj čovjek, nikad više neću biti takav.
„Tata... Tatice" Mina me doziva i znam da će za sekund njena mala glava da proviri kroz vrata. Tako je i bilo.
„Evo me zlato" pogignem je u svoje krilo i zagrlim jako, pa poljubim zvučno u kosu. „Trebaš li nešto? Moramo spremiti ručak, ubrzo ćeš da ogladniš"
„Možemo li kupiti kolač od višnje? Neću da me vodiš u igraonicu, tamo je puno ljudi" u znak protesta prekrstila je ruke na prsima i namrštila se.
„Tatina curice... Tamo ima još djece, pa bilo bi lijepo da se igeraš sa ostalima. Stalno si sa mnom ili sa Ines, strikom Veliborom. To je nije dobro za tebe" možda ne bih trebao da navaljujem ali ne želim da bude usamljena.
„Neću da se ja zabavljam a ti da budeš tužan. Zašto si tužan? Zato što mama ne zove i ne dolazi? Jesi li? I ja budem isto tako tužna, ali Ines mi kaže da je ona zauzeta nekim poslom i da nema vremena. Ja znam da me mama ne voli i zato ne dolazi. Nemoj biti tužan, ja te mnogo volim tata" srce mi je puno ponosa i ne znam da li bi se smijao ili bi plakao.
